1Kako je strašno što je potamnjelo zlato, što je suho zlato izgubilo sjaj! Prosuti su sveti dragulji na svakom uličnom uglu.
2Dragocjene ljude Siona nekad su cijenili kao čisto zlato, a sada ih smatraju bezvrijednima, poput jeftinih posuda lončara.
3Čak i šakali nude dojke da bi napojili svoje mlade, a moj narod odbacuje djecu, poput nojeva u pustinji.
4Dojenčadi se od žeđi za nepce jezik lijepi. Djeca traže kruha, a nitko im ga ne daje.
5Oni koji su nekad jeli poslastice, sada životare na ulicama, oni koji su odrasli u skupocjenoj odjeći, prekapaju po smetlištu.
6Kazna za zlodjela mojeg naroda teža je od kazne za grijehe Sodome, a bila je razorena u tren oka, i to ne ljudskom rukom.
7Uglednici Jeruzalema bili su čišći od snijega i bjelji od mlijeka, tijela su im bila rumena kao koralj i sjajna kao plavi dragulj.
8A sada su im lica tamnija od čađe, nitko ih na ulici ne prepoznaje. Koža im se zalijepila za kosti, suha kao kora drveta.
9Bolje su prošli oni koje je ubio mač nego oni koji su umrli od gladi. Iz gladnih je život polako istekao jer im polja nisu dala plodova.
10Žene, inače samilosne, vlastitim su rukama kuhale svoju djecu. Njima su se hranile kad je uništen moj narod.
11BOG je iskalio svoju srdžbu, izlio je sav svoj ljuti gnjev. Na Sionu je zapalio vatru koja mu je spalila temelje.
12Nisu vjerovali zemaljski kraljevi, niti itko od stanovnika svijeta, da će neprijatelji prodrijeti kroz vrata Jeruzalema.
13Sve je to zbog grijehâ njegovih proroka i zlodjela njegovih svećenika. Oni su usred Jeruzalema prolijevali krv pravednikâ.
14Sada slijepo tumaraju ulicama; onečišćeni su krvlju pa se nitko ne usuđuje dotaknuti njihovu odjeću.
15»Odlazite, nečisti!« viču im. »Odlazite! Nemojte nas doticati!« Postali su lutalice i bjegunci, a drugi narodi govore: »Ne želimo da žive s nama.«
16Sâm BOG ih je raspršio i više ne bdije nad njima. Svećenicima se više ne ukazuje čast, za starješine nema naklonosti.
17Stanovnici Jeruzalema rekli su: »Oči su nam oslabjele dok smo gledali i uzalud pomoć čekali. Naprezali smo oči iščekujući narod koji nas nije mogao spasiti.
18Neprijatelji su nas vrebali, nismo smjeli izaći na ulice. Kraj se bližio, dani su nam bili odbrojeni. Da, naš kraj je došao.
19Naši progonitelji bili su brži od orlova na nebu. Lovili su nas po brdima, u zasjedi čekali u pustinji.
20Naš kralj, BOŽJI pomazanik, dah naših života, uhvaćen je u njihove zamke. Onaj za kojeg smo govorili: ‘Pod njegovom ćemo zaštitom živjeti u sigurnosti među narodima.’«
21Veseli se i raduj sada, narode Edoma, ti koji živiš u zemlji Uz. Ali i k tebi će doći čaša Božjega gnjeva — napit ćeš se i skinuti gol.
22Dovršena je tvoja kazna, narode Siona, Bog ti neće produžiti progonstvo. Ali kaznit će tvoja zlodjela, narode Edoma, i razotkrit će tvoje grijehe.