1Ja sam čovjek koji poznaje nevolju pod batinom Božjeg bijesa.
2On me natjerao da hodam u tami, bez tračka svjetlosti.
3Svoju je ruku podigao na mene, ponovo i ponovo, po cijele dane.
4Meso i kožu mi je istrošio, kosti slomio.
5Opkolio me i okružio gorčinom i nevoljom.
6Natjerao me da boravim u tami poput onih koji su davno pomrli.
7Ogradio me zidom, da ne mogu izaći, okovao me teškim lancima.
8Pa i kad vičem upomoć, gluh je na moju molitvu.
9Zapriječio mi je put klesanim kamenom, moju je stazu iskrivio.
10Kao medvjed iz zasjede, poput skrivenog lava,
11odvukao me s puta, rastrgao i ostavio bespomoćna.
12Nategnuo je svoj lûk i postavio me za metu svojim strijelama.
13Isprobadao mi je utrobu strijelama iz svoga tobolca.
14Cijelom svome narodu postao sam na podsmijeh, po cijeli dan pjevaju mi rugalice.
15Gorčinom me nasitio i pelinom napojio.
16Zube mi je razbio na šljunak, bacio me u prašinu.
17Moja duša izgubila je mir, zaboravio sam što je sreća.
18Zato sam rekao: »Nestala mi je snaga i sve čemu sam se nadao od BOGA.«
19Sjećam se svoje nevolje i lutanja, pelina i otrova.
20Sjećam ih se dobro i duša mi je potištena.
21Ali ovo dozivam u sjećanje i zato se nadam:
22BOŽJA ljubav nikad ne prestaje, nema kraja njegovoj milosti.
23One se obnavljaju svako jutro jer je Božja vjernost velika.
24Stoga, moja duša kaže: »BOG je meni sve, zato ću ga čekati.«
25BOG je dobar onima koji ga iščekuju i svima koji za njim tragaju.
26Dobro je strpljivo čekati da nas BOG spasi.
27Dobro je naučiti se strpljenju još u vrijeme mladosti.
28Kada BOG na njega stavi svoj jaram, čovjek treba sjediti u samoći i šutjeti.
29Neka se pokloni Gospodaru licem do zemlje jer možda još ima nade.
30Neka okrene obraz onome tko ga udara, neka pusti da ga ljudi vrijeđaju.
31Jer, Gospodar nikoga ne odbacuje zauvijek.
32Ako i zada bol, pokazat će samilost zbog svoje vjerne ljubavi.
33On nerado ljudima donosi nevolju i patnju.
34Kada se nogama gaze svi porobljeni na zemlji,
35kada se čovjeku uskraćuje pravda pred licem Svevišnjega,
36kada je čovjek prevaren na sudu — zar Gospodar to ne vidi?
37Nitko ne može nešto reći i ostvariti ako to Gospodar nije zapovjedio.
38I dobro i zlo dolazi na zapovijed Svevišnjega.
39Nitko se živ ne smije žaliti zbog kazne za svoje grijehe.
40Razmislimo o svojim životima i vratimo se BOGU!
41Podignimo srca i ruke Bogu na nebesima i recimo:
42»Bunili smo se i bili nepokorni, a ti nam nisi oprostio.
43Gnjevom si se zaogrnuo i gonio nas, ubijao bez milosti.
44Sakrio si se za oblak koji ne da molitvi da prođe.
45Učinio si da među svim narodima budemo poput otpada i smeća.«
46Svi naši neprijatelji izvikuju uvrede protiv nas.
47U strahu smo, kao u ponoru; sve je razoreno i slomljeno.
48Potoci suza teku mi iz očiju zbog uništenja moga naroda.
49Oči će mi liti suze bez prestanka, bez odmora,
50dok BOG s nebesa ne pogleda i ne vidi našu patnju;
51jer, boli me kad vidim sudbinu djevojaka moga grada.
52Moji neprijatelji, bez ikakvog razloga, lovili su me kao pticu.
53Bacili su me živog u jamu i zatvorili kamenom;
54voda mi je prekrila glavu, rekao sam sebi: »Gotov sam!«
55I sad zovem tvoje ime, BOŽE, iz najdublje jame.
56Čuj moju molitvu: nemoj se oglušiti mom zapomaganju!
57Priđi mi dok te zovem, i reci mi: »Ne boj se.«
58Gospodaru, vodi moju parnicu i spasi moj život.
59Pogledaj nepravdu koju trpim, BOŽE! Donesi mi pravdu.
60Vidi koliko su opaki moji neprijatelji, kako su se urotili protiv mene.
61Čuj, BOŽE, njihove uvrede i sve njihove urote.
62Neprijatelji šapću i spletkare po cijeli dan protiv mene.
63Gle, i kad sjede, i kad stoje, pjevaju o meni rugalice.
64Vrati im, BOŽE, milo za drago, onako kako su oni činili.
65Umove im pomuti i zatim ih prokuni.
66U svom gnjevu ih progoni, BOŽE, ispod neba ih istrijebi.