1Molitva. Mojsija. čovjeka Božjega. Gospodine, ti si nam bio Prebivalište kroz pokoljenja i pokoljenja!
2Prije nego postadoše gore, i prije nego si sazdao zemlju i svijet, od vijeka do vijeka ti jesi, Bože!
3Ti vraćaš čovjeka u prah govoreći: “Vratite se, sinovi čovječji!”
4Jer u tvojim je očima tisuća godina kao jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna.
5Odnosiš ih kao san koji ujutro nestaje, kao mlada trava su koja prolazi:
6ujutro procvate i ozeleni; navečer se kosi i suši. \
7Doista, nestaje nas od tvojega gnjeva, i prestrašeni smo od srdžbe tvoje.
8Stavio si naše krivnje pred sebe, naše tajne krivnje na svjetlost svojega lica.
9Da, svi naši dani nestaju u tvom gnjevu, naše godine iščezavaju kao uzdah.
10Vrijeme našega života traje sedamdeset, a ako smo snažni i osamdeset godina, a većina od njih muka je i žalost jer brzo prolaze i mi odlijećemo odavde.
11Tko poznaje silu tvojega gnjeva i tvoju srdžbu da bi te se bojao?
12Nauči nas dane naše brojiti da dobijemo mudro srce!
13Vrati se, Gospode! Dokle ćeš tako? Smiluj se svojim slugama!
14Okrijepi nas ujutro svojom dobrotom da se radujemo i veselimo u sve svoje dane!
15Obraduj nas za one dane kad si nas ponizio, za godine kad smo gledali nesreću!
16Neka se pokaže na tvojim slugama tvoje djelo, tvoja slava na njihovoj djeci!
17Neka bude nad nama dobrota Gospodina, Boga našega! Nek nam uspije djelo naših ruku! Djelo naših ruku nek nam uspije!