1Psalam. Asafov. Kako je dobar Bog Izrćlu, onima koji su čista srca!
2A meni umalo ne klonuše noge, umalo se ne omakoše moji koraci.
3Jer zavidjeh zločincima motreći blagostanje bezakonika.
4Oni ne znaju za nevolju, zdravo im je i jako tijelo.
5Ne kušaju boli smrtnika i ne muče se kao drugi ljudi.
6Zato im je oholost kao ogrlica vrat obavila, odjeveni su u nasilje kao u haljine.
7Iz zadebljalih očiju rađa se njihova zloća, srce im je prepuno požuda.
8Rugaju se i govore pakosno, i s visine se groze silom.
9Svoja usta dižu protiv neba, a njihov jezik puže po zemlji.
10Zbog toga njihov narod leti k njima i pije u izobilju vodu njihova nauka.
11Govore: “Kako bi to znao Bog? Zar uopće ima znanja u Višnjega?”
12Eto, to su bezakonici; bezbrižni i neprestano umnožavaju bogatstvo. \
13Doista sam uzalud čuvao čisto svoje srce i badava prao u nevinosti svoje ruke.
14Vazdan me pogađalo zlo i svako se jutro iznova pridizala moja bol.
15Kad bih pomislio: Govorit ću i ja tako; zaista bih izdao rod tvoje djece. \
16I kada pokušah razmišljati da bih to shvatio, bijaše mi mučno u mojim očima,
17dok ne uđoh u svetišta Božja i shvatih kako oni završavaju.
18Jer ti ih postavljaš na klizavo tlo i puštaš da se raspadnu u ruševine.
19Kako najednom opustješe! Nestade ih, strahotom završiše!
20Kao što slika sna iščezne kad se ti probudiš, Gospode, tako ćeš razbiti njihov lik.
21Kad je gorčina izjedala moje srce i bol probadala moje bubrege,
22bio sam bezumnik i ne shvaćah, kao živinče bez razbora bijah pred tobom.
23A ipak ostadoh stalno kod tebe, prihvatio si me za desnu ruku.
24Vodiš me po svome naumu i potom ćeš me prihvatiti u slavu.
25A što imam u nebu osim tebe? Kad sam s tobom, ništa me više ne veseli na zemlji!
26I kad malakše tijelo i srce moje, utvrda i baština moga srca je Bog dovijeka.
27Jer gle, koji se udaljuju od tebe, idu u propast; tko ti je god nevjeran, ti istrebljuješ. \
28A meni je dobro biti u Božjoj blizini; uzdanje svoje u Gospodina sam stavio, Gospoda moga, da pripovijedam sva tvoja djela. \