Psalms 104
1 Blagoslivljaj, dušo moja, Gospoda! Velik si veoma, Gospode, Bože moj! Sjajem i veličanstvom si se odjenuo!
2 Zaogrnuo si se svjetlošću kao plaštem, razapeo si nebo kao šator.
3 Nosače dvorova svojih na vodama si sagradio, od oblaka kola svoja, putuješ na krilima vihora.
4 Vjetrove pretvaraš u svoje glasnike i plamene ognjeve u svoje službenike.
5 Postavio si zemlju na njezine stupove, ne će se poljuljati za vijeke vjekova.
6 Pokrio si je oceanom kao haljinom! Nad gorama stajahu vode.
7 A na prijetnju se tvoju povukoše, od gromovnoga glasa tvojega uzmakoše.
8 Uzdigoše se gore, spustiše se doline na mjesto koje si im odredio.
9 Postavio si im granice neprijelazne; da se ne vrate i opet ne prekriju zemlju. \
10 Po dolinama si sveo izvore u potoke, da teku među gorama,
11 da poje sve poljske zvijeri i divlji magarci da ugase u njima svoju žeđ.
12 Uz njih se gnijezde ptice nebeske, među granama se razliježe njihovo cvrkutanje.
13 Napajaš gore iz svojih visokih dvorova, plodom se tvojih djela siti zemlja.
14 Daješ da raste trava stoci i bilje na korist čovjeku, da izvede kruh iz zemlje,
15 i vino koje veseli srce čovjeku, ulje da osvježi svoje lice i kruh da okrijepi srce čovjeku.
16 Stabla Gospodnja hrane se sočnošću, cedrovi libanonski koje on zasadi.
17 Na njima ptice viju svoja gnijezda, na čempresu dom je rodin.
18 Gore visoke pripadaju divokozama, pećine su zaklon jazavcima.
19 Stvorio si mjesec da označava vremena i sunce koje zna vrijeme zalaza.
20 Kada razastreš tamu i dođe noć, u njoj tad vrvi sva šumska zvjerad.
21 Lavići viču za plijenom i od Boga traže hranu.
22 Kada sunce iziđe, povlače se i liježu u svoje jazbine.
23 Tad čovjek izlazi na svoj posao i na rad do večeri.
24 Kako su brojna tvoja djela, Gospode! Sve si ih mudro stvorio; zemlja je puna tvojih stvorenja. \
25 Tu je more, veliko i prostrano; u njemu vrve sitne i velike životinje bez broja. \
26 Onuda plove lađe i Levijatan kojega si načinio da se igra po njemu.
27 Svi iščekuju da ih ti na vrijeme nahraniš.
28 Daješ li im, oni sabiru, otvoriš li svoju ruku, nasite se dobrima.
29 A odvratiš li svoje lice, preplaše se; uzmeš li im dah, umiru, i opet se u prah vraćaju. \
30 Ako svoj dah pošalješ, stvoreni su; i tako obnavljaš lice zemlji. \
31 Nek dovijeka traje slava Gospodnja! Nek se veseli Gospod u svojim djelima.
32 On koji pogleda na zemlju i ona se trese; dotakne se gora i one se zadime. \
33 Pjevat ću Gospodu dok sam živ; slavit ću svojega Boga dokle god postojim. \
34 Nek mu se svidi moja pjesma! Ja ću se radovati u Gospodu.
35 Nek grješnici iščeznu sa zemlje i bezbožnika nek više ne bude. Blagoslivljaj, dušo moja, Gospoda. Aleluja!