1Sva izrćlska općina stiže u pustinju Sin prvoga mjeseca, i narod se nastani u Kadešu. Tamo umre Mirjam i bi ondje pokopana.
2No budući da općina nije imala vode, sabra se protiv Mojsija i Arona.
3Narod se prepirao s Mojsijem i vikao: “Ah, da smo i izginuli kad je Gospodin poubijao našu braću!
4Zašto dovedoste Gospodnju općinu u ovu pustinju, gdje moramo izginuti sa svojom stokom?
5Zašto nas izvedoste iz Egipta i dovedoste nas u ovaj tužni kraj, gdje ne rađa ni žito, ni smokva, ni grožđe, ni mogranj jabuka i gdje nema ni vode za piće?”
6Mojsije i Aron umakoše ispred općine k ulazu u Šator svjedočanstva i padoše ničice na svoje lice. Tada im se pokaza slava Gospodnja
7i Gospodin zapovjedi Mojsiju:
8”Uzmi štap, saberi općinu, ti i tvoj brat Aron! Zapovjedite stijeni pred njihovim očima i ona će dati vodu. Izvedi im vodu iz stijene i napoji tako općinu i njihovu stoku!”
9Tada uze Mojsije štap ispred Gospodina, kako mu je bio zapovjedio.
10Nato sabraše Mojsije i Aron općinu pred stijenu, i on im reče: “Poslušajte buntovnici! Možemo li vam mi iz ove stijene izvabiti vodu?”
11I kad Mojsije diže ruku i dvaput udari svojim štapom u stijenu, isteče mnoga voda, te se napoji općina i njihova stoka.
12A Gospodin reče Mojsiju i Aronu: “Jer se ne pouzdaste u mene i ne htjedoste me proslaviti pred očima sinova Izrćlovih, ne ćete dovesti tu općinu u zemlju koju im dajem.”
13To je voda Meriba, gdje su se prepirali sinovi Izrćlovi s Gospodinom i gdje se on proslavio na njima.
14Iz Kadeša posla Mojsije poslanike k edomskomu kralju: “Ovako ti poručuje tvoj bratski narod Izrćl: Ti znaš sve nevolje što nas snađoše.
15Naši oci pođoše u Egipat, i mi dugo proboravismo u Egiptu. Egipćani su zlostavljali nas i naše oce.
16Kad zavapismo Gospodinu za pomoć, usliši Gospodin našu molbu i posla anđela koji nas izvede iz Egipta. Mi se sada nalazimo u Kadešu, gradu na granici tvojega područja.
17Htjeli bismo proći kroz tvoju zemlju. Ne ćemo ići preko poljâ i vinogradâ i ne ćemo piti vode iz studenaca. Ići ćemo samo kraljevskom cestom, ne skrećući ni lijevo ni desno, dok ne prođemo tvoje područje.”
18Ali im Edomci poručiše: “Ne smiješ prolaziti. Inače ćemo izići s mačem preda te.”
19Sinovi Izrćlovi odgovoriše im: “Glavnom ćemo cestom ići. Napijemo li se, ja i moja stoka, tvoje vode, platit ću ti za to. Ja ne želim ništa drugo nego brzo proći.”
20A oni odvratiše: “Ne smiješ prolaziti.” Ujedno iziđoše Edomci pred njih s mnogo naroda i dobro naoružani.
21Kako Edomci ne htjedoše dopustiti Izrćlcima da prođu kroz njihovo područje, okrenuše Izrćlci od njih na stranu.
22Tada krene od Kadeša sva izrćlska općina i stiže do gore Hora.
23Ondje na gori Horu, što leži na granici edomske zemlje, reče Gospodin Mojsiju i Aronu:
24”Aron će se sada pridružiti svojim zemljacima, jer on ne će ući u zemlju koju ću dati sinovima Izrćlovim, zato što ste se oprli mojoj zapovijedi na vodi Meribi.
25Uzmi Arona i njegova sina Eleazara i isprati ih na goru Hor!
26Svuci tamo Aronu njegove haljine i obuci ih njegovu sinu Eleazaru; Aron će preminuti i tamo umrijeti.”\
27Mojsije učini kako zapovjedi Gospodin. Uziđoše na goru Hor pred očima sve općine.
28Tamo svuče Mojsije Aronu njegove haljine i obuče ih njegovu sinu Eleazaru. Nato Aron umre tamo na vrhuncu gore. A Mojsije i Eleazar siđoše s gore.
29Kad sazna sva općina da je Aron preminuo, tugovao je sav Izrćlov dom za Aronom trideset dana.