1Pošto je završio sve govore pred narodom, pođe u Kafarnaum.
2Ondje je u nekoga satnika ležao na umoru sluga koji mu je bio mio.
3Kad je čuo za Isusa, dade ga po židovskim starješinama zamoliti da dođe i ozdravi njegova slugu.
4Ovi dođoše k Isusu i usrdno ga zamoliše: “On zaslužuje da mu to učiniš,
5jer voli naš narod i sagradio nam je sinagogu.”
6Isus pođe s njima. Kad više nije bio daleko od kuće, poruči mu satnik po prijateljima: “Gospodine, ne trudi se, jer nisam dostojan da uđeš pod moj krov.
7Zato i nisam smatrao sebe dostojnim da dođem k tebi. Reci samo riječ i ozdravit će moj sluga.
8I ja, iako sam podložnik, reknem nekome od vojnika što su pod mojim zapovjedništvom: Idi! i ide; a drugome: Dođi! i dođe; i svome sluzi: Učini to! i učini.”\
9Kad je to čuo Isus, zadivi mu se. Okrenu se i reče mnoštvu koje ga je pratilo: “Kažem vam: Tako velike vjere ne nađoh u Izrćlu!”
10Kad se poslani vratiše kući, nađoše zdrava slugu koji je bio bolestan.
11Potom otiđe u grad po imenu Nain. S njim su išli njegovi učenici i mnogobrojan narod.
12Kad se približi gradskim vratima, iznosili su mrtvaca, jedinca sina u majke koja je bila udovica. Mnogo je naroda iz grada s njom išlo.
13Kad je vidje Gospodin, sažali se nad njom i reče joj: “Ne plači!”
14Tada pristupi i dotaknu se lijesa. Nosioci stadoše. I on reče: “Mladiću, velim ti, ustani!”
15Tada se uspravi mrtvac i stade govoriti. I dade ga njegovoj majci.
16Strah sve obuze. Slavili su Boga i govorili: “Velik prorok ustade među nama. Bog pohodi svoj narod.”
17Glas o tom raširi se po svoj Judeji i po svoj okolini.
18Za sve to javiše Ivanu njegovi učenici.
19Tada dozva Ivan k sebi dvojicu svojih učenika, posla ih Gospodinu i dade ga upitati: “Jesi li ti onaj koji treba doći ili da čekamo drugoga?”
20Ti ljudi dođoše k njemu i rekoše: “Ivan Krstitelj nas šalje k tebi da te upitamo: Jesi li ti onaj koji treba doći ili da čekamo drugoga?”
21U onaj čas upravo iscijeli mnoge od bolesti, od muka i od zlih duhova, i mnoge slijepe obdari vidom.
22I odgovori im: “Idite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi vide, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromašnima se propovijeda radosna vijest.
23Blago onome koji se ne sablazni u meni!”
24Kad su otišli Ivanovi poslanici, poče mnoštvu naroda govoriti o Ivanu: “Što ste izašli u pustinju? Da vidite trsku koju ljulja vjetar?
25Ili što ste izašli? Da vidite čovjeka u mekim haljinama? Ne. Ljudi koji nose sjajne haljine i žive raskošno nalaze se na dvorima kraljeva.
26Što ste izašli? Da vidite proroka? Da, kažem vam, još više nego proroka.
27On je onaj o kojem stoji pisano: Eto, šaljem svoga glasnika pred tobom da pripravi pred tobom put.
28Kažem vam: između rođenih od žene nema većega od Ivana. Ipak je najmanji u kraljevstvu Božjem veći od njega.”
29Sav narod koji ga je slušao, i carinici, podložiše se Božjoj pravdi i primiše Ivanovo krštenje.
30A farizeji i pismoznanci odbaciše Božji naum i ne dadoše se od njega krstiti.
31”S kim da usporedim ljude ovoga roda? Na koga su nalik?
32Oni su kao djeca što sjede na trgu i dovikuju jedno drugom: Mi smo vam zasvirali, a vi niste zaplesali; mi smo zapjevali tužaljke, a vi niste plakali. \
33Ivan Krstitelj je došao; on nije jeo kruha i nije pio vina. Tada ste rekli: Od đavla je opsjednut.\
34Sin čovječji je došao; on jede i pije. A vi kažete: Gle izjelice i pijanice, prijatelja carinika i grješnika!\
35Ali mudrost priznaše kao pravednu sva njezina djeca.”
36Neki ga farizej zamoli da objeduje kod njega. Pođe u farizejevu kuću i sjede za stol.
37U tom gradu živjela je žena grješnica. Kad dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući, donese alabastrenu posudicu s pomasti.
38Ona se, plačući, smjesti straga do njegovih nogu i stane njegove noge prati svojim suzama i otirati svojom kosom. Tada je cjelivala njegove noge i mazala ih pomašću.
39Kad to vidje farizej koji ga je bio pozvao, pomisli u sebi: “Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je to žena koja ga se dotiče? grješnica.”
40Isus mu reče: “Šimune, moram ti nešto kazati.” On odvrati: “Kaži, učitelju!”
41Reče: “Neki vjerovnik imao je dva dužnika. Jedan mu je bio dužan pet stotina denara, drugi pedeset.
42Kako nisu mogli platiti svojega duga, pokloni ga obojici. Koji će ga sad od njih više ljubiti?”
43Šimun odgovori: “Mislim onaj komu je više poklonio.” Isus mu reče: “Pravo si prosudio.”
44Tada, okrenuvši se ženi, reče Šimunu: “Vidiš li ovu ženu? Dođoh u tvoju kuću, a ti mi ne dade vode za moje noge; a ona svojim suzama opra moje noge i obrisa ih kosom.\
45Ti mi ne dade cjelova; a ona, otkako uđe, ne prestade cjelivati mojih nogu.\
46Nisi pomazao uljem moju glavu, a ona pomaza pomašću moje noge.
47Zato ti kažem: Njoj su oprošteni mnogi njezini grijesi, tako da iskazuje veliku ljubav. Međutim, onaj komu se malo oprašta iskazuje samo malo ljubavi.”
48Tada reče njoj: “Tvoji grijesi su ti oprošteni.”
49Onda oni koji su bili za stolom pomisliše u sebi: “Tko je ovaj da i grijehe oprašta?”
50A on reče ženi: “Vjera te je tvoja spasila. Idi u miru!”