1To vrlo ozlovolji Jonu i on se razljuti.
2Ovako se on pomoli Gospodinu: “Ah, Gospodine, to je eto ono što sam mislio kad sam još bio u svojoj postojbini! Upravo sam zato htio prije pobjeći u Taršiš. Jer sam znao da si ti milostiv i milosrdan Bog, strpljiv i bogat milosrđem, i sažališ se zbog nesreće.
3A sada, Gospodine, uzmi ipak moj život od mene, jer je bolje za me da umrem nego da živim!”
4Ali ga Gospodin samo upita: “Je li pravo od tebe da si tako zlovoljan?”
5Tada iziđe Jona iz grada i sjede na istoku grada. Načini ondje sebi kolibu, i sjedio je pod njom u sjeni da vidi što će se dogoditi gradu.
6I Bog, Gospodin, dade te se izvi bršljan koji uzraste nad Jonom, da njegovoj glavi pruži sjenu i da ga izliječi od njegove zlovolje. Jona se bršljanu veoma radovao.
7A kad je sljedećega dana osvanula zora, dade Bog te crv podgrize bršljan, tako da je usahnuo.
8Kad je bilo ogranulo sunce, posla Bog vruć istočni vjetar. I sunce zapeče Joni u glavu, tako da ga je ostavila sva snaga. Tada je sebi poželio smrt i rekao: “Bolje je za me da umrem nego da živim!”
9A Bog upita Jonu: “Je li pravo od tebe da si zbog bršljana tako zlovoljan?” On odgovori: “Jest, upravo sam zlovoljan do smrti!”
10Gospodin odvrati: “Tebi je žao bršljana, premda se nisi trudio za nj i nisi ga odgojio. U jednoj se noći izvio i u jednoj je noći propao.
11A meni da ne bude žao Ninive, velikoga grada, u kojem stanuje više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne mogu razlikovati desno od lijevog, a usto još mnogo životinja?”