Job 7
1 Nije li u mučnom radu čovjek na zemlji? Nije li život njegov sudbina nadničara?
2 Jednak robu što uzdiše za sjenom; jednak najamniku što još čeka plaću? \
3 Tako mi postadoše baštinom mjeseci puni jada; moj su dio bile noći nevolje. \
4 Kad legnem na počinak, mislim kad ću ustati? Kad će proći noć? I prevrćem se bez pokoja dok ne osvane jutro.
5 Tijelo je moje odjeveno u trulež, koža je moja slična zemljanoj kori; još malo i raspuknut će se. \
6 Moji dani proletješe brže od čunka, prođoše bez nadanja.
7 Spomeni se da je moj život samo dah, da se moje oko ne će više obradovati dobru!
8 Tko me sada još gleda, ne će me doskora više vidjeti; tvoj pogled, kada me potraži, ne će me više naći. \
9 Kao što se oblak razilazi i nestaje, tako tko siđe u grob, ne će se više nikada vratiti.
10 Nikada se više ne će vratiti svojoj kući, i njegov ga stan nikada više ne će vidjeti.
11 Zato ja ne ću braniti svojim ustima, govorit ću u tuzi duha, naricat ću u jadu svoje duše.
12 Jesam li more ili morska neman pa me tjeraš da budem budan?
13 Kada pomislim: utješit će me moja postelja, moje počivalište pomoći će mi da podnosim svoju nevolju,
14 tada me pohodiš strašnim snovima i prepadaš me utvarama,
15 da bih prije odabrao biti udavljen, i smrt bih prije volio vidjeti, nego te svoje kosti.
16 Dojadilo mi je; ne ću vječno živjeti; prođi me se; jer su dani moji samo dah. \
17 Što je čovjek da ga tako cijeniš i da mu upravljaš svoj pogled?
18 Da ga pohađaš svako jutro i kušaš svaki čas?
19 Kad ćeš se već odvratiti od mene i pustiti me da progutam svoju pljuvačku?
20 Pa i kad bih sagriješio, što bih time nanio tebi, čuvaru ljudskih srdaca? Zašto me stavljaš sebi za biljeg? Zato da ti ja služim kao nišan?
21 Zar mi ne možeš oprostiti moj prijestup i otpustiti moju krivnju? Jer ću sad leći u prah, i kad me potražiš, ne će me više biti.