Job 41
1 Jest, izgubljena je svaka nada! Kad ga samo ugleda, čovjek pada.
2 Nitko se ne usudi probuditi ga: “Tko je da mi odoli?
3 Tko mi stane na put, a ja da ga pustim čitava? Pod cijelim nebom nijedan!”
4 Ne smijem šutjeti o njegovim udovima, o njegovoj snazi, o sjajnom njegovu sastavu.
5 Tko mu je ikad podigao oklop, tko je ikad prodro u dvostruke njegove žvale?
6 Tko mu je otvorio dvokrilna vrata čeljusti? Užas je oko njegovih zuba.
7 Sjajni su žljebovi njegovih štitova, uskim pečaćenjem zatvoreni.
8 Usko jedan uz drugi: među njih ne prodire vjetrić.
9 Jedan čvrsto prianja uz drugi: ne rastavljaju se.
10 Dahtanje njegovo daje sjajnu svjetlost; kao zorine trepavice njegove su oči. \
11 Iz njegovih ralja bukte zublje, iskaču ognjene iskre.
12 Dim suklja iz njegovih nozdrva kao iz vrela kotla i zapaljene trske.
13 Njegov dah raspaljuje ugljevlje, plamen mu suklja iz ralja.
14 U njegovoj je šiji snaga, pred njim igra užas.
15 Udovi njegova mesa spojeni su čvrsto, kao saliveni, razmiču se.
16 Kao kamen, tako je tvrdo njegovo srce, tako tvrdo kao donji žrvanj.
17 Kad se digne, zadršću i junaci, ne znaju što da čine od straha.
18 Zgrabi li koga, ne koristi mač, ni koplje, ni strijela, ni sulica.
19 Željezo je njemu slama, a mjed drvo puno crvotočine.
20 Strijela ga ne može natjerati u bijeg, kamenje u praćki njemu je kao pljeva.
21 Kao slamka njemu je toljaga, on se smije zviždanju sulice.
22 Ispod njega su oštri crepovi; drljaču zabija u glib. \
23 čini da se dubina puši kao lonac, učini da se more zapjeni kao stupa.
24 Za sobom ostavlja svijetlu vodenu brazdu: rekao bi da more ima srebrne kose.
25 Ništa mu na zemlji nije jednako: stvorenje bez straha!
26 Na najjače gleda prezirno, i on je kralj najponosnijima.