1Jest, izgubljena je svaka nada! Kad ga samo ugleda, čovjek pada.
2Nitko se ne usudi probuditi ga: “Tko je da mi odoli?
3Tko mi stane na put, a ja da ga pustim čitava? Pod cijelim nebom nijedan!”
4Ne smijem šutjeti o njegovim udovima, o njegovoj snazi, o sjajnom njegovu sastavu.
5Tko mu je ikad podigao oklop, tko je ikad prodro u dvostruke njegove žvale?
6Tko mu je otvorio dvokrilna vrata čeljusti? Užas je oko njegovih zuba.
7Sjajni su žljebovi njegovih štitova, uskim pečaćenjem zatvoreni.
8Usko jedan uz drugi: među njih ne prodire vjetrić.
9Jedan čvrsto prianja uz drugi: ne rastavljaju se.
10Dahtanje njegovo daje sjajnu svjetlost; kao zorine trepavice njegove su oči. \
11Iz njegovih ralja bukte zublje, iskaču ognjene iskre.
12Dim suklja iz njegovih nozdrva kao iz vrela kotla i zapaljene trske.
13Njegov dah raspaljuje ugljevlje, plamen mu suklja iz ralja.
14U njegovoj je šiji snaga, pred njim igra užas.
15Udovi njegova mesa spojeni su čvrsto, kao saliveni, razmiču se.
16Kao kamen, tako je tvrdo njegovo srce, tako tvrdo kao donji žrvanj.
17Kad se digne, zadršću i junaci, ne znaju što da čine od straha.
18Zgrabi li koga, ne koristi mač, ni koplje, ni strijela, ni sulica.
19Željezo je njemu slama, a mjed drvo puno crvotočine.
20Strijela ga ne može natjerati u bijeg, kamenje u praćki njemu je kao pljeva.
21Kao slamka njemu je toljaga, on se smije zviždanju sulice.
22Ispod njega su oštri crepovi; drljaču zabija u glib. \
23čini da se dubina puši kao lonac, učini da se more zapjeni kao stupa.
24Za sobom ostavlja svijetlu vodenu brazdu: rekao bi da more ima srebrne kose.
25Ništa mu na zemlji nije jednako: stvorenje bez straha!
26Na najjače gleda prezirno, i on je kralj najponosnijima.