Job 37
1 Srce moje dršće od toga; glasno kuca na svojemu mjestu. \
2 Slušaj! Slušaj kako tutnji njegov grom! Kako se ori iz njegovih usta!
3 Pušta da sijeva pod čitavim nebom njegova munja do nakraj zemlje.
4 Za njom riče grom, glasno se ori njegov jaki glas; on ga ne prigušuje; čuje se njegov zov. \
5 Silan je Bog u buri; čini velike stvari; mi to ne shvaćamo. \
6 Tada govori snijegu: “Padaj na zemlju!” Tako i daždu i njegovim silnim prolomima oblaka.
7 Tako prisili ruku svih ljudi na počinak, da svi ljudi upoznaju njegovo djelovanje.
8 Tada se zvijer uvlači u svoju jamu i liježe u svojim pećinama.
9 Tada se prolomi bura iz svojega mjesta, i sa sjevera dođe studen.
10 Od daha Božjega topi se led, široke rijeke otiskuju se u dolinu.
11 Ali već svjetlost potjera oblake, i sjajno svjetlo prodre kroz oblake.
12 I on opet hoda uokolo, sad ovamo-sad onamo, po svojoj odluci, da oni izvrše sve što im nalaže na zemlji,
13 kad ih šalje bilo na kaznu za njegovu zemlju, bilo na dobročinstvo.
14 čuj to, Jobe, stani, promatraj sjajna djela Božja!
15 Znaš li kako to Bog uredi da u oblacima zasja svjetlost munja?
16 Razumiješ li kako vise oblaci, čudesna djela Sveznajućega?
17 Ti, kome su haljine odveć tople kad zemlja sjedi pod južnim vjetrom,
18 možeš li razapeti nebo kao on, tvrdo kao saliveno ogledalo?
19 Daj nauči nas kako da mu zapovijedamo! Mi smo nemoćni pred mrakom.
20 Hoće li on biti potjeran na moju zapovijed? Zapovjedi li čovjek kada iščezne?!
21 A sada? ne vidi se sunčana svjetlost kad sja nad oblacima; tad samo iskoči vjetar i pomete ih: \
22 i zlatna svjetlost zasja od sjevera! Slava pripada strahovitomu Bogu,
23 Svemogućemu, kojega nikada ne shvatismo; velik je u moći i u pravu! Nikada se ne savije u pravednom sudu! \
24 Zato ga se moraju bojati ljudi! Na sve sveznalice on ne gleda!