Job 17
1 Slomljena je moja životna snaga; dani moji trnu; čeka me grob. \
2 Zaista. Oko mene je ruganje; njihovo brbljanje otima san mojim očima. \
3 Zauzmi se! Ti si jamac za me; tko bi mi inače dao ruku? \
4 Od njihova si srca sakrio mudrost, i zato im ne ćeš dati da pobijede.
5 Imanje se hoće razdijeliti drugima, gdje ipak sahnu oči djece.
6 Mene se predalo ruganju svega svijeta, pljuje mi se u lice.
7 Moje oči trnu od jada, svi su moji udovi kao sjena.
8 Pobožni su nad tim rasrđeni, čisti su nad zločincem pobunjeni.
9 I zato tim tvrđe stoji pravednik na svom putu; još više ojača čije su ruke čiste. \
10 Pa stupite samo opet svi ovamo, ali među vama ne nalazim nijednoga mudrog.
11 Dani moji prođoše, naumi se moji raskinuše, želje mojega srca.
12 Od noći čine dan, i svjetlost je blizu mraka.
13 Premda se nadam, ipak će podzemni svijet biti moj stan; u tami ću prostrijeti svoju postelju. \
14 Truležu kažem: “Moj si otac!” a trulosti: “Moja mati, moja sestro!”
15 Ali gdje je zaista još nada za me? Gdje moja sreća; tko je može još vidjeti? \
16 Silaze k vratima podzemnoga svijeta, gdje je počinak u prahu.