1Slomljena je moja životna snaga; dani moji trnu; čeka me grob. \
2Zaista. Oko mene je ruganje; njihovo brbljanje otima san mojim očima. \
3Zauzmi se! Ti si jamac za me; tko bi mi inače dao ruku? \
4Od njihova si srca sakrio mudrost, i zato im ne ćeš dati da pobijede.
5Imanje se hoće razdijeliti drugima, gdje ipak sahnu oči djece.
6Mene se predalo ruganju svega svijeta, pljuje mi se u lice.
7Moje oči trnu od jada, svi su moji udovi kao sjena.
8Pobožni su nad tim rasrđeni, čisti su nad zločincem pobunjeni.
9I zato tim tvrđe stoji pravednik na svom putu; još više ojača čije su ruke čiste. \
10Pa stupite samo opet svi ovamo, ali među vama ne nalazim nijednoga mudrog.
11Dani moji prođoše, naumi se moji raskinuše, želje mojega srca.
12Od noći čine dan, i svjetlost je blizu mraka.
13Premda se nadam, ipak će podzemni svijet biti moj stan; u tami ću prostrijeti svoju postelju. \
14Truležu kažem: “Moj si otac!” a trulosti: “Moja mati, moja sestro!”
15Ali gdje je zaista još nada za me? Gdje moja sreća; tko je može još vidjeti? \
16Silaze k vratima podzemnoga svijeta, gdje je počinak u prahu.