Jeremiah 8
1 U ono vrijeme”, veli Gospodin, “izvadit će se iz njihovih grobova kosti Judinih kraljeva, kosti njegovih knezova, kosti svećenika, kosti proroka i kosti jeruzalemskih stanovnika
2 i razasut će se pred suncem, mjesecom i cijelom nebeskom vojskom, pred onima koje su ljubili i štovali, za kojima su trčali, koje su pitali i kojima su se klanjali. Ne će se skupiti ni pokopati. Kao gnoj će ležati na polju.
3 Tada će svemu ostatku, što preostane od ovoga zla roda, po svim mjestima kamo ih stjeram, biti smrt draža nego život”, veli Gospodin nad vojskama.
4 ”Reci im: Ovako veli Gospodin: Tko padne, zar opet ne ustane? Tko zađe s puta, zar se opet ne vrati?
5 Zašto je taj narod, zašto je Jeruzalem otpao zauvijek? Zašto se drže čvrsto zablude i ne će se obratiti?
6 Pazim i slušam: što nije pravo, govore; nitko se ne kaje za svoju zloću pa da kaže: Što sam skrivio? Svi trče od toga tako brzo kao konj kad nagne u boj. \
7 I roda u zraku zna svoje vrijeme, golub i lastavica i ždral drže se vremena svojega povratka. A moj narod ne zna pravoga Gospodnjeg reda.”
8 Kako možete reći: “Mudri smo! Imamo Gospodnji zakon!” Jest, dobro! Ali je to lažju učinila lažljiva pisaljka pisara.
9 Sramiti se moraju mudraci, smeteni su i pogođeni. Odbacili su Gospodnju riječ. Što im još preostade od mudrosti?
10 ”Zato dajem njihove žene strancima, njihove njive drugim posjednicima. Jer od najmanjega do najvećega sve misli na vlastitu korist. Proroci i svećenici, svi varaju.
11 Hoće liječiti lom mojega naroda govoreći mu olako: Mir, mir!, a mira nema.
12 Morali bi se stidjeti zato što su činili gadosti. Ali se ne stide. Ne znaju se više zarumenjeti. Zato će popadati kad pada sve, i srušiti se kad ih kaznim”, veli Gospodin.
13 ”Hoću li kod njih imati berbu”, veli Gospodin, “nema grozda na lozi, ni smokve na drvetu. I lišće je uvenulo. Zato ih predajem onima koji dolaze na njih.”
14 Što sjedimo tiho? Skupite se! Poći ćemo u tvrde gradove. Tamo ćemo propasti! Jer Gospodin, naš Bog, hoće naše uništenje. Otrovnu nam vodu daje da pijemo, jer smo griješili protiv Gospodina.
15 Uzdamo se u mir, ali ne dolazi ništa dobro, u vrijeme spasenja, ali je samo strah!
16 Od Dana ovamo čuje se samo dahtanje njegovih konja. Od vriske njegovih pastuha sva zemlja zadršće. Dolaze i žderu zemlju s njezinim bogatstvom, gradove s njihovim stanovnicima.
17 ”Jest, otrovne zmije puštam na vas kod kojih ne pomaže zaklinjanje. One će vas ujedati”, veli Gospodin.
18 ”Bez spasenja.” Nevolja navaljuje na me! Moje srce u meni puno je boli!
19 čuj! Glasno tuguje kći, narod moj, iz daleke zemlje: “Zar Gospodin nije više u Sionu? Zar njegov kralj ne boravi više u njemu?” “Što su me dražili svojim likovima, svojim tuđinskim, ništavnim idolima?”
20 ”Prošla je žetva, prošla je jesen, a nama pomoć nije došla.”
21 Tada se srušila kći, moj narod; srušio sam se i ja. Žalostan sam. Groza me spopala. \
22 Nema li balzama u Gileadu? Nema li više ondje liječnika. Zašto nema lijeka za kćer, moj narod?
23 O, da bi moja glava bila sasvim kao voda i oko moje vrelo suza! Plakao bih dan i noć za pobijenima svoje kćeri, svojega naroda!