Jeremiah 6
1 Bježite, Benjaminovi sinovi, iz Jeruzalema! U Tekoi zatrubite u trubu! Zamahnite zastavom prema Bet Hakeremu! Jer od sjevera prijeti nesreća, silno pustošenje.
2 Milu, razmaženu, uništavam sionsku kćer.
3 Pastiri dolaze k njoj sa svojim stadima, razapinju oko nje svoje šatore. Svaki opasava svoje područje.
4 Posvetite se za boj protiv nje! Ustanite! Izići ćemo u podne! Teško nama! Već se naginje dan. Već se proteže večernja sjena.
5 ”Ustanite! Iziđimo po noći! Razorimo njezine palače!”
6 Jer ovako govori Gospodin nad vojskama: “Sijecite njezina drva! Načinite opkop protiv Jeruzalema! To je grad koji se mora kazniti. Posvuda u njemu vlada tlačenje.
7 Kao što zdenac čuva svježom svoju vodu, tako on čuva svježom svoju zloću. Nepravda!, Nasilje!, čuje se u njemu. Jad i zlostavljanje neprestano su mi pred očima.
8 Popravi se, Jeruzaleme! Inače se otkidam od tebe, inače te pretvaram u pustinju, u zemlju bez stanovnikâ.”
9 Ovako govori Gospodin nad vojskama: “Temeljito pobiranje držat će se na Izrćlovu ostatku kao na čokotu, ispružit će ruku kao vinogradar za lozama.
10 Kome ću govoriti i koga opominjati, da me čuje? Doista, uho je njihovo neobrezano te ne može čuti! Gle, riječ je Gospodnja njima podsmijeh, ne sviđa im se.
11 Prepun sam Gospodnjega gnjeva. Iznemogao sam sustežući ga. Moram ga izliti na dijete na ulici, na svu četu mladića; jest, muževi i žene hvataju se, starac s vremešnim. \
12 Kuće njihove zapadaju strance s njivama i ženama, kad ispružim ruku protiv stanovnika ove zemlje”, veli Gospodin.
13 ”Jer od najmanjega do najvećega sve misli samo na vlastitu korist. Proroci i svećenici, svi varaju.
14 Lom mojega naroda hoće liječiti govoreći mu olako: Mir, mir!, a mira nema.
15 Morali bi se stidjeti što su činili gadosti. Ali se ne stide. Ne znaju se više zarumenjeti. Zato će popadati kad pada sve, i srušiti se kad ih kaznim”, veli Gospodin.
16 Ovako govori Gospodin: “Zakoračite na nove putove, pogledajte uokolo i pitajte za stare staze, gdje je put k spasenju! Ako idete po njemu, naći ćete mir svojoj duši. Ali oni rekoše: Ne ćemo po njemu!
17 Postavio sam vam stražare. Pazite na trubljenje truba! Ali oni rekoše: Ne ćemo paziti na njih!
18 Zato čujte, narodi, slušaj, općino, što im se događa!
19 čuj, zemljo! Evo, ja donosim nesreću na ovaj narod, plaću za njihove naume. Jer ne idu za mojim uputama. Moj Zakon zabacuju.
20 Što će mi još tamjan iz Šebe, mirisni cimet iz daleke zemlje? Vaše žrtve paljenice nisu mi više ugodne. Vaše žrtve klanice ne sviđaju mi se.”
21 Zato ovako govori Gospodin: “Evo, ja ću staviti ovome narodu smetnje na put, neka se s njih sruše oci i sinovi zajedno! Susjed zajedno s drugim neka propadne!”
22 Ovako govori Gospodin: “Evo, narod dolazi iz sjeverne zemlje! Velik narod ustaje s krajeva zemlje.
23 Nosi luk i koplje. Tvrd je i bez milosrđa. Vika je njegova kao bučno more. Na konjima ovamo juri, kao naoružan ratnik, protiv tebe, kćeri sionska!”
24 ”čuli smo glas o njemu: naše ruke malakšu i klonu. Tjeskoba nas obuzima i bol kao ženu kad rađa.”
25 Ne idite van! Ne stupajte na ulicu! Jer prijeti neprijateljev mač, prijeti groza uokolo.
26 Kćeri, narode moj! Odjeni žalobnu odjeću! Baci se u prah! Žali kao za jedincem sinom, tuguj gorko: “Najednom je došao na nas zatirač.”
27 ”Za stražara te postavljam svojemu narodu, za ispitatelja, da doznaješ i izviđaš njegov put.”
28 Svi su buntovnici i klevetnici, samo mjed i željezo, svi su pokvareni.
29 Mješina puše. Ostaje posve u ognju olovo. Uzalud je sve taljenje. Zli se ne daju izlučiti.
30 Zovu se zabačeno srebro. Jer ih je zabacio Gospodin.