Isaiah 64
1 Ah, da razdereš nebo i siđeš dolje, da bi zadrhtale gore pred tobom? kao što oganj upali granje, i učini da uzavre voda? da se oglasi tvoje ime tvojim protivnicima, da pred tobom zadršću narodi,
2 dok činiš strahovita djela, koja nismo nikada očekivali! O, da siđeš dolje, da zadrhtaju gore pred tobom!
3 Od davnina nije se čulo niti doznalo, nije oko vidjelo da je koji bog osim tebe tako činio za one koji ga čekaju.
4 Ti se zauzimaš za onoga koji s radošću čini pravdu, za one koji se spominju tebe na tvojim putovima. Ali, ah, ti si se gnjevio, a mi smo griješili dalje svojom nevjernošću i svojim otpadom.
5 Tako smo mi svekoliki postali kao nečist čovjek, i sva naša pravda kao okaljana haljina; mi svi venemo kao lišće. Naše opačine odnijele su nas kao vjetar. \
6 Nitko nije zazivao tvoje ime, nitko nije ustao da se tebe drži. Jer si bio sakrio svoje lice od nas i pustio si nas da dršćemo pod pritiskom svojih opačina.
7 Ali sada, Gospodine, ti si naš otac. Mi smo glina, ti si naš tvorac, i mi smo svi djelo tvojih ruku.
8 Ne gnjevi se veoma, Gospodine, i ne spominji se dovijeka krivnje! Eto, ipak pogledaj! Mi smo svi tvoj narod.
9 Sveti tvoji gradovi postali su pustinja. Sion je postao pustinja, Jeruzalem pustoš.
10 Sveta, sjajna naša kuća, gdje su te slavili naši oci, izgorjela je ognjem. Sve su naše dragocjenosti uništene.
11 Možeš li se pritom još suzdržati, Gospodine? Zar ćeš šutjeti i najdublje nas poniziti?