Isaiah 6
1 U godini smrti kralja Uzije vidjeh Svemogućega gdje sjedi na visoku i uzvišenu prijestolju. Skut je njegov ispunjavao Hram.
2 Serafi su stajali pred njim. Svaki je imao šest krila. Dvjama je zaklanjao svoje lice, dvjama noge, a dvjama se lebdeći držao.
3 Jedan je vikao drugome: “Svet, svet, svet je Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja njegove slave.”
4 I uzdrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim su vikali, i kuća se napuni dimom.
5 Tada ja povikah: “Jao meni! Ja sam izgubljen, jer sam čovjek nečistih usana i živim s narodom nečistih usana. I ugledam kralja, Gospodina nad vojskama, vlastitim očima!”
6 Tada jedan od serafa doletje k meni, u ruci mu živ ugljen što ga je bio uzeo sa žrtvenika kliještima.
7 Dotače se njim mojih usta i reče: “Gle, ovo se dotače tvojih usana: tvoja krivnja iščeznu, tvoj se grijeh uništi!”
8 I začuh glas Svemogućega koji reče: “Koga da pošaljem? Tko će ići po mojemu nalogu?” Ja odgovorih: “Evo mene, pošalji me!?”
9 On reče: “Idi, reci tome narodu: Slušajte samo, slušajte, ali ne ćete razumjeti! Gledajte samo, gledajte, ali ne ćete spoznati!
10 Učini da otvrdne srce tome narodu! Učini gluhima uši! Učini slijepima oči! Da ne vidi svojim očima, da ne čuje svojim ušima, da njegovo srce ne dobije spoznaje, da se ne obrati i ne ozdravi!”
11 Ja upitah: “Dokle, Svemogući?” On odgovori: “Dok ne opuste gradovi, da budu bez stanovnika, da budu kuće bez ljudi, i zemlja dok ne opusti,
12 dok Gospodin ne protjera u daljinu ljude i ne bude velika pustoš u zemlji.
13 Jest, živi još u njoj desetina, pa će i ona biti zatrta! Ali kao što kod brijesta, kao što kod hrasta ostane izdanak, i kad se posijeku; tako je njihov izdanak sveto sjeme.” \