Isaiah 57
1 Pravednik gine, nitko za to ne mari. Pobožni se ljudi uzimaju, i nitko na to ne gleda. Jest, zloćom se uzima pravednik.
2 On ulazi u mir. Počine na svojoj postelji svaki koji je hodio pravim putem.
3 A vi pristupite ovamo, sinovi vračare, rode preljubnice i bludnice!
4 Komu se vi rugate? Na koga razvaljujete usta i plazite jezik? Niste li djeca otpada, leglo laži?
5 Koji se palite za idolima, pod svakim zelenim drvetom, koji u dolinama koljete svoju djecu pod kamenim vrletima.
6 Tvoj je dio na glatku kamenju u potočnoj dolini. Upravo je to tvoje najdraže mjesto. I njima si izlijevao naljev, prinosio dar. Zar ću se time zadovoljiti?
7 Na svakoj visokoj i uzvišenoj gori postavio si svoj stan. I tamo si uzlazio da prineseš žrtvu klanicu.
8 Iza vrata i dovrataka stavio si svoj spomen. Jer, meni nevjeran, otkrio si svoj stan i ušao u nj, raširio si ga, nešto si od njih sebi pridržao, volio si s njima općiti, zlo si gledao.
9 Išao si k Moleku s uljem i uzimao si sa sobom mnoge mirise. Slao si daleko svoje glasnike i pregibao si se sve do podzemnoga svijeta.
10 Mnogim si se svojim putovanjem umorio, ali nisi rekao: Bilo je uzalud. Još si osjećao život u svojim udovima. Zato nisi posustao.
11 Od koga si se uplašio i koga si se pobojao da si postao nevjeran, da nisi na me mislio i da nisi za me mario? Zar ne, zato što sam ja šutio, i to od davnih vremena, zato se nisi više bojao?
12 Ali ja ću objaviti kako je s tvojom pravednošću i s tvojim slabim djelima: ne će ti koristiti ništa.
13 Kad onda zavikneš, neka te izbave tvoje gomile idolâ! Ali će ih sve odnijeti vjetar, i jedan će ih dah otpuhnuti. A tko se u me uzda, baštinit će zemlju, zaposjest će moju svetu goru.
14 Tada će se reći: Načinite put! Načinite put! Poravnajte put! Uklonite svaku smetnju s puta moga naroda!
15 Jer ovako govori visoki, uzvišeni, koji vječno stoluje i zove se Svetac: Stanujem u visini, u svetištu, ali i kod poniznoga i skrušenoga, da ponovno oživim skrušenome duh i ponovno okrijepim srca slomljenome.
16 Jer se ne ću dovijeka svađati i ne ću se jednako gnjeviti. Inače ginu preda mnom duh i duše što sam ih stvorio.
17 Zbog grješne njegove lakomosti gnjevio sam se na narod i pohađao ga: sakrio bih se i ljutio. A on se odmetnuo putem svojega srca.
18 Vidio sam njegove putove. Ali ću ga iscijeliti i voditi, i dat ću utjehu njegovima, što trpe.
19 Ja sam koji dajem obećanje: Mir, mir dalekima i blizima? govori Gospodin? ja ću ih iscijeliti.
20 A bezbožnici su kao uzburkano more koje se ne može umiriti, i čija voda izbacuje mulj i blato.
21 ”Nema mira bezbožnicima”, veli moj Bog.