Isaiah 13
1 Osuda nad Babilonom koju je Izaija, Amosov sin, primio u viđenju.
2 Podignite zastavu na goletnoj gori! Vičite im iza glasa! Mašite rukom, neka uđu na vrata silnika!
3 ”Ja sam sam zapovjedio svojim posvećenima, pozvao sam na sud svojega gnjeva također svoje junake, koji se ponosno raduju.”
4 čuj viku na gorama kao od mnogoga naroda! čuj buku od kraljevstavâ, od skupljenih naroda! Gospodin nad vojskama pregledava vojsku.
5 Dolaze iz daleke zemlje, s kraja neba: Gospodin i oruđa njegove srdžbe, da pohara svu zemlju.
6 Jaučite, jer je blizu Gospodnji dan! Dolazi kao munja od Svemogućega.
7 Zato malakšu sve ruke, očajava svako čovječje srce.
8 Oni su smeteni. Grčevi ih i bolovi napadaju. Svijaju se kao žena rodilja. Jedan se koči na drugoga. Od plamenoga rumenila žare se njihova lica.
9 Evo, Gospodnji dan dolazi, bez milosrđa, pun jarosti i gnjeva, da obrati zemlju u pustoš, da grješnike na njoj uništi.
10 Zvijezde nebeske i zvjezdane prilike zaustavljaju svjetlost. Sunce se mrači kad izlazi, i mjesec ne blista više u svom sjaju.
11 ”Pohađam na svijetu zloću, na bezbožnicima njihovo bezakonje. Ukidam razmetanje oholih, obaram ponos silnih.
12 činim rjeđima ljude nego zlato, rjeđima smrtnike nego ofirsko zlato.
13 Zato puštam da se nebo potrese. Zemlja se pokreće sa svoga mjesta od jarosti Gospodina nad vojskama, u dan kad se raspali njegov gnjev.
14 Kao preplašene srne, kao ovce koje nitko ne sabire, tako hrle dalje, svaki k svojemu narodu. Svaki bježi k svojoj kući.
15 Koga se god stigne, biva usmrćen. Tko se god uhvati, pada od mača.
16 Djeca bivaju razmrskana na njihove oči, kuće oplijenjene, žene osramoćene.
17 Evo, ja podižem na njih Medijce, koji ne mare za srebro, koji se ne obraduju zlatu.
18 Njihovi lukovi obaraju mladiće. S plodom u utrobi nemaju milosrđa. Njihovo oko nema smilovanja prema djeci.
19 Babilonu, uresu kraljevstava, ponosnome sjaju Kaldejaca, dogodit će se kao Sodomi i Gomori kad ih je Bog razrušio iz temelja.
20 Ne će više biti naseljen dovijeka, niti nastanjen od koljena do koljena. Ne će Arapin razapeti šator i tamo sjedati.
21 Tamo prebivaju pustinjske životinje. Sove napunjaju kuće. Stanuju nojevi. Aveti sad tamo plešu.
22 Hijene zavijaju u palačama, čagljevi u dvorima veselja. Blizu je njegov kraj. Ne protežu se njegovi dani.”