1Tada se Bog spomenu Noe i svih zvijeri i sve stoke, što su bili s njim u korablji. Zato pusti Bog da puhne vjetar na zemlju, tako da je voda opadala.
2Zatvoriše se izvori bezdana i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.
3Voda je pomalo otjecala sa zemlje, i nakon sto i pedeset dana opade voda.
4Sedamnćstoga dana sedmoga mjeseca zaustavi se korablja na gori araratskoj.
5Voda je onda dalje opadala do desetoga mjeseca. Prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi brda.
6Kad prođe četrdeset dana, otvori Noa prozor na korablji, što ga je bio načinio.
7I pusti gavrana. Ovaj je lijetao tamo i amo, dok ne presahnu voda na zemlji.
8Tada pusti goluba da vidi je li voda otekla sa zemlje.
9Ali golub ne nađe mjesta gdje bi stao, pa se vrati k njemu u korablju; jer je voda još pokrivala svu površinu zemlje. On pruži ruku svoju, uhvati ga i uze k sebi u korablju.\
10Onda pričeka još sedam daljnjih dana, pa opet pusti goluba iz korablje.
11Golub se vrati k njemu istom pred večer; i gle, imao je u kljunu zeleni list masline. Tada je znao Noa da su vode otekle sa zemlje.\
12Ipak pričeka još sedam daljnjih dana, pa opet pusti goluba. Ali se on više ne vrati k njemu.
13Šest stotina i prve godine, prvog dana prvoga mjeseca usahnuše vode na zemlji. Kad sada Noa otkri krov na korablji i pogleda, vidje da se je površina zemlje počela sušiti.
14I dvadeset i sedmog dana drugoga mjeseca bila je zemlja suha.
15Tada reče Bog Noi:
16”Izađi iz korablje ti i s tobom žena tvoja, sinovi tvoji i žene sinova tvojih!
17Sa sobom uzmi sve razne vrste životinja što su s tobom: ptice, stoku i sve što gmiže po zemlji, da se slobodno kreću po zemlji, da se rasplode i razmnože na zemlji!”
18I tako izađe Noa i s njim sinovi njegovi, njegova žena i žene sinova njegovih.
19Sve zvijeri, sve sitne životinje i sve ptice, sve što se samo miče na zemlji, po vrstama izađe iz korablje.
20Tada Noa podiže Gospodinu žrtvenik, uze po komad od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtvu paljenicu.
21Kad omirisa Gospodin miris ugodni, reče u sebi: “Nikada više ne ću prokleti zemlje zbog ljudi i makar je mišljenje srca čovječjega zlo od njegove mladosti, ne ću ipak više uništiti sva živa bića, kao što učinih.
22Odsad, dok bude zemlje, ne će više nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći”.