Genesis 47
1 Josip ode i dojavi faronu: “Otac moj i moja braća, sa svojim ovcama i govedima i sa svim svojim imanjem, dođoše iz kanaanske zemlje i nalaze se u Gošenu.”
2 Petoricu od svoje braće bio je uzeo sa sobom. Njih predstavi faraonu.
3 A kad faraon upita njegovu braću: “Što je vaše zanimanje?”, odgovoriše oni faraonu: “Pastiri ovaca su tvoje sluge, mi, kao i naši oci.”
4 Tada rekoše faraonu: “Dođosmo da se ovdje u zemlji zadržimo neko vrijeme. Sluge tvoje ne nalaze više za svoje ovce paše, jer glad teško pritišće kanaansku zemlju. Pa dopusti da tvoje sluge smiju ostati u gošenskoj zemlji.”
5 Tada reče faraon Josipu: “Dođoše ti tvoj otac i tvoja braća.
6 Egipatska ti zemlja stoji na raspolaganju. Naseli svog oca i braću u najboljem dijelu zemlje! Neka ostanu u Gošenu. I nađeš li među njima valjane ljude, postavi ih za nadzornike nad mojim vlastitim stadom!”
7 Potom dovede Josip svog oca Jakova unutra i predstavi ga faraonu. Jakov pozdravi faraona želeći mu blagoslov.
8 Faraon upita Jakova: “Koliko ti je godina?”
9 Jakov odgovori faraonu: “Dani mog putovanja iznose sto i trideset godina; malo ih je na broju, a zle su bile godine moga života. Ne stižu one godinâ života mojih otaca što ih oni provedoše na svojemu putovanju.” \
10 Tada se Jakov oprosti od faraona i ode.
11 A Josip naseli svog oca i braću i dade im posjed u egipatskoj zemlji, u najboljem dijelu zemlje, naime u pokrajini ramseškoj, kao što je bio zapovjedio faraon.
12 Josip opskrbi kruhom oca i braću i svu obitelj svog oca po broju njihove družine.
13 Na svoj zemlji nije tad više bilo kruha; jer je glad bila veoma velika. I egipatska zemlja, kao i kanaanska zemlja, bila je iscrpljena od gladi. \
14 Josip pomalo sve novce, što se nađoše u zemlji egipatskoj i u zemlji kanaanskoj, skupi u svoju ruku za žito što se je moralo kupovati. Josip izruči te novce faraonovoj kući.
15 A kad nestade novaca u egipatskoj i u kanaanskoj zemlji, stadoše svi Egipćani dolaziti k Josipu moleći: “Daj nam kruha! Zašto da poumremo pred tvojim očima? Jer nema više novaca.”
16 Josip odvrati: “Dajte ovamo svoju stoku, i ja ću vam za stoku dati kruha, kad više nemate novaca.”
17 I dovodili su svoju stoku k Josipu, i Josip im davao kruha za konje, za ovce, za goveda i za magarce. Tako ih opskrbi u onoj godini kruhom za cijenu cijele njihove stoke.
18 Kad prođe ta godina, stadoše opet u drugoj godini dolaziti k njemu i rekoše mu: “Ne možemo ti, gospodaru, skrivati. Novaca je nestalo, i stoka je, gospodaru, prešla na tebe. Ništa više ne preostade za tebe, gospodaru, osim našega tijela i naših polja.
19 Zašto da stradamo pred tvojim očima, mi i naša polja? Kupi nas i naša polja za kruh, a mi ćemo zajedno sa svojim poljima služiti faraonu! Ali daj sjemena da ostanemo na životu i ne poumremo i da polja ne budu opustošena!”
20 Tako pokupova Josip faraonu sva polja u egipatskoj zemlji; jer su svi Egipćani prodavali svoja polja, kad ih je glad teško pritisnula. Tako dođe zemlja u posjed faraonu.\
21 A narod zasužnji od jednoga kraja egipatske pokrajine do drugoga.
22 Samo ne kupi svećenička polja jer su svećenici dobivali od faraona utvrđen dohodak i živjeli su od svojega utvrđenog dohotka što im ga je bio odredio faraon. Zato svećenici ne morahu prodavati svojih polja.
23 Josip reče narodu: “Ovim kupujem vas zajedno s vašim poljima za faraona! Evo vam sjemena da možete posijati polja.
24 Ali od prihoda morate jednu petinu dati faraonu. Ostale četiri petine pripadaju vama kao sjeme za polja i za uzdržavanje vama i vašim obiteljima, kao i za prehranu vaše djece.”
25 Tad oni povikaše: “Ti nam spašavaš život. Neka nađemo milost u tvojim očima, gospodaru, i rado ćemo biti sužnji faraonu!”
26 Tako Josip od toga učini zakonsku obvezu što do dana današnjega leži na posjedu u egipatskoj zemlji, da se daje petina faraonu. Samo svećenički posjed ne potpade faraonu.
27 Tako se Izrćlci naseliše u egipatskoj zemlji, u pokrajini gošenskoj; tu se utvrdiše i umnožiše, i postadoše veoma brojni.\
28 Jakov poživje u egipatskoj zemlji još sedamnćst godina. Bilo je dana Jakovljeva života sto i četrdeset i sedam godina.
29 A kad se približi vrijeme Izrćlu da umre, dozva svog sina Josipa i reče mu: “Ako sam našao milost u tvojim očima, stavi, molim, svoju ruku pod moje bedro na zakletvu, da ćeš mi iskazati ljubav i vjernost, da me ne ćeš pokopati u Egiptu!
30 Kod svojih otaca hoću radije da počivam. Zato me odnesi iz Egipta i pokopaj me u njihovu grobu!” On odgovori: “Učinit ću kako zahtijevaš.”
31 Onaj reče: “Zakuni mi se!” i on mu se zakune. Tada se prignu Izrćl prema uzglavlju postelje.