1Tada mi povika u sav glas u uši: “Približava se kazneni sud gradu. Svaki neka nosi u ruci svoje razorno oruđe!”
2Tada dođe odjednom šest ljudi od gornjih vrata što stoje prema sjeveru. Svaki je imao u ruci razorno oruđe. Jedan čovjek bio je u njihovoj sredini, odjeven u laneno platno, s pisarskom opremom uz bedro. Dođoše i stadoše pokraj mjedenoga žrtvenika.
3Slava Izrćlova Boga bila se podigla od keruba, na kojima je bila, i zaputila se k pragu Hrama. Tada on pozove čovjeka koji je bio odjeven u laneno platno i koji je imao pisarsku opremu uz bedro.
4Gospodin mu zapovjedi: “Idi posred grada, posred Jeruzalema, i zabilježi Tau na čelo ljudima koji uzdišu i jadikuju zbog svih gadosti koje su se činile u njemu!”
5A drugima reče pred mojim ušima: “Idite za njim u grad i pobijte ga! Neka vaše oko ne gleda milostivo! Nemajte milosrđa!
6Starce, mladiće, djevojke, djecu i žene pobijte do uništenja! Ali ne dirajte ni jednoga koji nosi na sebi Tau! Počnite od moga svetišta!” Oni počeše od ljudi, starješina što su stajali pred Hramom.
7On im zapovjedi: “Oskvrnite kuću i napunite predvorja pobijenima! Onda iziđite!” Tada iziđoše i učiniše u gradu krvoproliće.
8Kada su tako ubijali i ja bio ostao sam, tada padoh na lice i povikah: “Ah, svemogući Gospodine, hoćeš li zatrti sav Izrćlov ostatak kad tako izlijevaš gnjev na Jeruzalem?”
9On mi odgovori: “Krivnja Izrćlove i Judine kuća je velika, preko svake mjere. Zemlja je puna krvi i grad je pun nasilja, jer misle: Gospodin je ostavio zemlju i Gospodin ne vidi.
10Zato moje oko ne će gledati milostivo. Ne ću imati milosrđa. Njihov ću put okrenuti na njihovu glavu.”
11Tada čovjek koji je bio odjeven u laneno platno i koji je imao pisarsku opravu uz bedro, donese vijest: “Učinio sam kako si mi zapovjedio.”