Exodus 15
1 Tada zapjeva Mojsije sa sinovima Izrćlovim u hvalu Gospodinu ovu pjesmu. Pjevali su ovako: “Pjevat ću Gospodinu jer je veoma silan; konja i konjanika baci u more! \
2 Bog je jakost moja i pjesma moja jer mi postade spasitelj! To je Bog moj, zato ću ga slaviti! Bog oca mojega, zato ću ga veličati!
3 Jak je u boju Gospodin, ime mu je Gospodin!
4 Kola faraonova i vojsku njegovu pobaca u more. Cvijet boraca njegovih utonu u Crvenom moru.
5 Valovi ih pokriše; kao kamen propadoše u dubinu. \
6 Desnica tvoja, Gospodine, silna je jakošću. Desnica tvoja, Gospodine, satrla je neprijatelja!
7 Puninom veličanstva svojega oborio si protivnike. Pustio si gnjev svoj, proždro ih je kao slamu!
8 Od tvojega daha nabujaše vode visoko. Kao nasip stadoše valovi, stvrdnuše se valovi u moru.
9 Neprijatelj tad pomisli: Potjerat ću ih, stići ću ih, razdijelit ću plijen. Nasitit će ih pohota moja. Trgnut ću mač svoj, uništit će ih ruka moja!
10 Ti dahnu dahom svojim i more ih proguta. Kao olovo utonuše u vodi silovitoj!
11 Tko je od bogova kao ti, Gospodine? Tko je kao ti, tako sjajan u divnom veličanstvu? Tako strahovit u djelima slavnim, čudesa su djela tvoja!
12 Ti si samo pružio desnicu svoju i ona je već proždrla zemlju!
13 Milošću svojom vodio si narod što si ga oslobodio. Vodio si ga jakošću svojom u sveti stan svoj.
14 čuše to narodi i zadrhtaše. Muka spopade stanovnike filistejske.
15 Knezovi se edomski prestrašiše, jeza spopade vođe moapske. Svi se stanovnici kanaanski uplašiše.
16 Strah i trepet spopade ih; od jakosti ruke tvoje kamenom se okameniše. Tako prođe, o Gospodine, narod tvoj. Tako prođe narod tvoj, što si ga zadobio. \
17 Ti ga odvede i zasadi na gori, koja je svojina tvoja, na mjestu što si ga, Gospodine, stvorio za stan sebi, u svetištu što su ga, Gospodine, gradile ruke tvoje.
18 Gospodin je kralj u vjekove i dovijeka!”
19 Kad naime faraonovi konji, kola i sprege uđoše u more, povrati Gospodin na njih morske vode, a sinovi Izrćlovi prijeđoše po suhu posred mora.
20 Tada uze proročica Mirjam, sestra Aronova, bubanj u ruku i sve žene joj se pridružiše s bubnjevima i u kolu.
21 Mirjam im je započinjala pjesmu: “Pjevajte Gospodinu jer je silan: konje i konjanike pobaca u more!”
22 Mojsije podiže sinove Izrćlove od Crvenoga mora. I odoše dalje u pustinju Šur. Putovali su tri dana kroz pustinju, a ne nađoše vode.
23 Kada dođoše u Maru, ne mogoše piti vode u Mari, jer je bila gorka. Zato se prozva Mara.
24 Narod je mrmljao protiv Mojsija i govorio: “Što ćemo piti?”
25 I on zavapi Gospodinu, i Gospodin mu pokaza drvo. Kad ga baci u vodu, postade voda slatka. Ondje mu dade zakon i pravo, i ondje ga stavi na kušnju.
26 On reče: “Ako doista budeš rado slušao glas Gospodina, Boga svojega, i ako budeš činio što je pravo u njegovim očima, i ako se pokoriš njegovim zapovijedima i ispuniš sve njegove uredbe, onda nijednu od onih bolesti što sam ih bio oborio na Egipat ne ću pustiti na tebe. Štoviše ja, Gospodin, bit ću tvoj spasitelj.”
27 Nato dođoše u Elim. Tu je bilo dvanćst izvora i sedamdeset palmi. Tu se utaboriše kraj vode.