1Razmišljanja propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu.
2”Taština nad taštinama!”, veli propovjednik, “taština nad taštinama, sve je taština!”
3Što koristi čovjeku sva muka koju trpi pod suncem?
4Pokoljenja idu, pokoljenja dolaze, a zemlja stoji nepomična.
5Sunce izlazi, sunce zalazi i hita natrag na mjesto, odakle je izišlo.
6Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, u trajnoj promjeni puše vjetar. Onda se vjetar okreće natrag k novome kruženju?
7Sve rijeke teku k moru. A more se nikada ne prepuni. Kamo god teku, rijeke svejednako teku k istome mjestu.
8Tako je sav govor uzaludna muka: nijedan ga čovjek ne može protumačiti. Oko se ne može nagledati, uho se ne može naslušati.
9Što je bilo, opet će biti. Što se dogodilo, opet će se dogoditi. Ništa novo nema pod suncem.
10Kad bi što bilo o čemu bi se reklo: “Evo nešto novo!”, to je već bilo u vremenima koja su za nama.
11Ne spominje se što je prije bilo. Što će još biti, ne će se spominjati među onima koji će poslije živjeti.
12Ja, propovjednik, bio sam kralj nad Izrćlom u Jeruzalemu.
13Upravih srce svoje prema tome da sve što biva pod nebom istražim i razaberem mudrošću. Loš posao! Dade ga Bog ljudima da se oko njega muče.
14Vidjeh svako djelo koje biva pod suncem? a eto: sve je taština i trka za vjetrom!
15Što je krivo, ne može se ispraviti. čega nema, ne može se brojiti.
16I tada rekoh svojemu srcu: Eto, ja postigoh sebi veću i višu mudrost negoli svi što su preda mnom vladali nad Jeruzalemom. Mnogo znanja i mnogo mudrosti nauči moj duh.
17Ali kad upravih svoje srce tome da upoznam što je s mudrošću i znanjem, s ludošću i bezumljem, uvidjeh: I to je trka za vjetrom.
18Jer gdje je mnogo mudrosti, tu je i mnogo brige. Množi li se znanje, množi se i muka.