Acts 27
1 Kad bi odlučeno da otplovimo u Italiju, predadoše Pavla i druge neke sužnje satniku, po imenu Juliju, od careve čete.
2 Nakon što smo se ukrcali na adramitski brod koji je trebao ploviti u azijska mjesta, otisnusmo se; a s nama je bio Aristarh, Makedonac iz Soluna.\
3 I drugi dan doplovismo u Sidon. Kako je Julije čovječno postupao prema Pavlu, dopustio mu je da pohodi prijatelje i da se oni brinu za njega.
4 Nakon što smo isplovili otamo, plovili smo uz Cipar, jer su vjetrovi bili protivni.
5 I preplovivši cilicijsku i pamfilijsku pučinu, dođosmo u Miru Licijsku.
6 Ondje je satnik našao aleksandrijsku lađu koja je plovila u Italiju te nas premjestio na nju.
7 Plovili smo mnogo dana sporo i jedva stigli do Knida, jer nas je spriječio vjetar. Tako doplovismo pod Kretu kod Salmone.
8 I s mukom ploveći uz obalu, dođosmo na jedno mjesto koje se zove Dobra Pristaništa, u čijoj je blizini grad Lasej.
9 Nakon što prođe mnogo vremena, i kad je već plovidba bila sa strahom, jer je i post već bio prošao, opominjao ih je Pavao
10 govoreći im: “Ljudi, vidim da će plovidba biti s mukom i znatnom štetom ne samo za tovar i lađu nego i za naš život.”
11 Satnik je međutim imao više povjerenja u kormilara i gospodara lađe negoli u Pavlove riječi.
12 A kako luka nije bila pogodna za zimovanje, većina je smatrala da je bolje otploviti otamo i nekako doći do Feniksa, kretske luke što gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu te ondje prezimiti.
13 Kad je blago zapuhao južnjak, mislili su da mogu sigurno izvesti svoju namjeru, i digavši sidro, otplovili su duž Krete.
14 Ali nedugo zatim udari s otoka buran vjetar koji se zove sjeveroistočnjak.
15 Kad zahvati lađu koja se nije mogla opirati vjetru, predadosmo je valovima, i oni nas ponesoše.
16 Prolazeći pokraj jednoga otoka, koji se zove Kauda, jedva smo mogli dohvatiti čamac.
17 I izvukavši ga, upotrijebiše pomagala i podvezaše lađu; a bojeći se da ne udare na Sirtu, spustiše jedra, i tako se plovilo dalje.\
18 Kako nas je bacala silna bura, sutradan stadoše izbacivati tovar.
19 I treći dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu.
20 A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura je svejednako navaljivala, ugasila nam se svaka nada da ćemo se spasiti.
21 Već dugo nitko nije ništa jeo. Onda Pavao stade među njih i reče: “Ljudi, trebalo je poslušati mene i ne otiskivati se od Krete; tada ne biste imali ove muke i štete.\
22 A sad vas bodrim da budete hrabri, jer nitko od vas ne će stradati osim lađe.
23 Jer ove noći stade preda me anđeo Boga čiji jesam i kome služim
24 govoreći: Ne boj se, Pavle! Valja ti doći pred cara. I evo ti darova Bog sve koji plove s tobom.
25 Zato, ljudi, ne bojte se, jer vjerujem Bogu da će tako biti kao što mi je rečeno.
26 Ali nam valja udariti na neki otok.”
27 A kad bi četrnćsta noć, a mi o ponoći plovili po Jadranu, pomisliše mornari da se primiču nekakvom kopnu.
28 Baciše olovnicu i nađoše dvadeset hvati dubine; i prošavši malo, nađoše petnćst hvati.\
29 I bojeći se da ne udarimo na grebene, bacili su s krme četiri sidra, pa su željno čekali svanuće.
30 Ali kad su mornari pokušali pobjeći s lađe te počeli spuštati čamac u more, izgovarajući se kao da hoće s pramca spustiti sidra,
31 reče Pavao satniku i vojnicima: “Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se ne možete spasiti.”
32 Tada vojnici presjekoše užad na čamcu i spustiše ga te pade u more.
33 I kad stade svitati, molio je Pavao sve da jedu, govoreći: “četrnćsti je dan danas kako čekate bez jela, ništa ne okusivši.
34 Zato vas molim da jedete, jer je to za vaše zdravlje. A nijednome od vas dlaka s glave ne će pasti.”
35 I rekavši to uze kruh, i dade hvalu Bogu pred svima, i razlomivši stade jesti.
36 Onda se svi ohrabriše i stadoše jesti.
37 A bilo nas je u lađi svega dvjesta i sedamdeset i šest osoba.
38 Nakon što su se najeli, olakšaše lađu izbacivši pšenicu u more.
39 Kad se razdanilo, mornari nisu prepoznali zemlju, ali su ugledali nekakav zaljev s obalom u koji su odlučili zavesti lađu, ako bude moguće.
40 I podigavši sidra, ostave ih u moru, popuste užad kormila i raširivši prednje jedro prema vjetru, plovili su prema obali.
41 A kad dođosmo kao na jedan jezik, gdje se more kao razdjeljuje, nasuka se lađa; i prednji kraj što se nasuka ostade tvrd i nepomičan, a krmu su razbijali silni valovi.\
42 Vojnici su namjeravali poubijati sužnje, da koji ne ispliva i ne uteče.
43 Ali satnik, htijući spasiti Pavla, zabrani njihovu namjeru i zapovjedi onima koji znaju plivati neka poskaču prvi u vodu te izađu na kopno.
44 A ostali, jedni na daskama, a jedni na čemu od lađe. I tako izađoše svi živi na kopno.