Acts 20
1 Nakon što se stišala buna, dozva Pavao učenike i osokolivši ih, oprosti se od njih, i zaputi se u Makedoniju.
2 I kad je prošao one krajeve i osokolio ih mnogim riječima, dođe u Grčku.
3 Proboravio je tamo tri mjeseca. Kad je htio otploviti u Siriju, stadoše mu Židovi raditi o glavi te se odluči vratiti preko Makedonije.
4 Pratili su ga Sopater Pirov iz Bereje, Aristarh, Sekund iz Soluna, Gaj iz Derbe, Timotej, Tihik, i Trofim iz Azije.
5 Oni odoše naprijed i čekali su nas u Troadi.
6 A mi otplovismo poslije dana beskvasnih kruhova iz Filipâ, dođosmo k njima u Troadu za pet dana, i ondje ostadosmo sedam dana.
7 Prvog dana u tjednu, kad se sabrasmo kako bismo lomili kruh, govorio im je Pavao, jer je namjeravao otputovati sutradan i produljio je govor do ponoći.
8 I bile su mnoge svjetiljke u gornjoj sobi, gdje smo se bili sabrali.
9 A sjedio je na prozoru jedan mladić po imenu Eutih, kojega je nadvladao tvrdi san; i kad je Pavao dugo govorio, nagnu se on u snu i pade s trećega kata, i digoše ga mrtva.\
10 A Pavao, sišavši, nagnuo se nad njim, i zagrlivši ga, rekao je: “Ne uznemirujte se, jer je njegova duša u njemu!”
11 Onda je uzašao, razlomio kruh i blagovao. Govorio je još dugo, sve do zore, i onda je otputovao.
12 A mladića dovedoše živa, i utješiše se ne malo.
13 A mi, ušavši u lađu, otplovismo u As da odande uzmemo Pavla, jer je bio tako odredio, odlučivši sam putovati kopnom.
14 I kad se sastade s nama u Asu, uzesmo ga i dođosmo u Mitilenu.
15 I otamo, otplovivši, dođosmo sutradan prema Hiju, a drugi dan pristadosmo u Samu i sutradan dođosmo u Milet,
16 jer je Pavao odlučio mimoići Efez, da se ne bi zadržao u Aziji; htio je, ako mu bude moguće, biti na Pedesetnicu u Jeruzalemu. \
17 A iz Mileta posla u Efez i dozva starješine Crkve.
18 I kad dođoše k njemu, reče im: “Vi znate, od prvoga dana kad dođoh u Aziju, kako sam stalno bio s vama,
19 služeći Gospodinu sa svom poniznošću i sa suzama, usred kušnja koje me snađoše od židovskih zasjeda.
20 Nisam ništa propustio kazati što je korisno, nego sam javno i po kućama učio,
21 zaklinjući Židove i Grke da se obrate Bogu i vjeruju u Gospodina našeg Isusa Krista.
22 I sada evo Duh me veže te idem u Jeruzalem ne znajući što će mi se u njemu dogoditi,
23 osim što mi Duh Sveti po svim gradovima svjedoči da me u Jeruzalemu čekaju okovi i nevolje.
24 Ali ja ne marim za svoj život, samo da završim svoju trku i službu koju primih od Gospodina Isusa, da posvjedočim evanđelje Božje milosti.
25 I evo sad znam da više ne ćete vidjeti mojega lica, vi svi među koje sam dolazio propovijedajući Kraljevstvo.
26 Zato vam svjedočim na današnji dan da sam čist od krvi sviju;\
27 jer nisam propustio naviještati vam sav Božji naum.
28 Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi predstojnicima, da upravljate Božjom Crkvom koju je stekao svojom krvlju.
29 Ja znam da će poslije moga odlaska ući među vas grabežljivi vuci koji ne će štedjeti stada.
30 I između vas samih ustat će muškarci koji će govoriti iskrivljen nauk, da povuku učenike za sobom.
31 Zato bdijte sjećajući se da tri godine noću i danju nisam prestajao sa suzama opominjati svakoga od vas.
32 Sada vas preporučujem Bogu i riječi njegove milosti. Ona može izgrađivati i davati baštinu među svima posvećenima.
33 Srebra, zlata ili ruha nisam poželio ni od koga.
34 Sami znate da su za potrebe moje i onih koji su bili sa mnom priskrbljivale ove ruke.
35 Stalno sam vam pokazivao da se tako valja truditi i zauzimati za nemoćne i sjećati se riječi Gospodina Isusa, jer on reče: Mnogo je blaženije davati, negoli primati.”
36 I kad je to rekao, kleče na koljena i pomoli se sa svima njima.
37 A svi udariše u velik plač; popadaše Pavlu oko vrata i cjelivali su ga,\
38 ožalošćeni najviše zbog riječi koju reče, da više ne će vidjeti njegova lica. I otpratiše ga na lađu.