1Stoga, ostavimo se počela Kristovog nauka, pođimo dalje k savršenstvu ne postavljajući ponovo temelj pokajanja od mrtvih djela i vjere u Boga,
2nauk o krštenjima, i polaganju ruku, i uskrsnuću od mrtvih, i vječnome sudu.
3I to ćemo učiniti, ako Bog dopusti.
4Jer je nemoguće one koji su jednom prosvijetljeni i okusili dar nebeski, i postali sudionici Duha Svetoga,
5i okusili dobru riječ Božju, i snage budućega svijeta,
6ako će otpasti, ponovo obnoviti na pokajanje kad sami sebi iznova razapinju Sina Božjega i javno ga sramote.
7Jer zemlja koja pije kišu što na nju često dolazi i rađa biljem valjanim za one koji je obrađuju, prima blagoslov od Boga;
8a ona koja donosi trnje i drač, odbačena je i blizu prokletstva: njezin je svršetak da bude spaljena.
9Ali smo uvjereni za vas, ljubljeni, da ste uz bolje, uz ono što prati spasenje, iako ovako govorimo.
10Jer Bog nije nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i trud ljubavi koji ste iskazali imenu njegovu u tome što ste posluživali svetima i služili im.
11I želimo da svatko od vas pokazuje tu istu revnost za potpunu sigurnost nade sve do kraja;
12da ne budete tromi, nego sljedbenici onih koji po vjeri i strpljivosti baštine obećanja.
13Jer kad je Bog Abrahamu dao obećanje, budući da se nije imao nekim većim zakleti, on se zakleo samim sobom
14govoreći: “Doista, blagoslivljajući blagoslovit ću te i umnožavajući umnožit ću te.”
15I tako je on strpljivo podnašajući zadobio obećano.
16Jer se ljudi doista zaklinju nekim većim i zakletva im je potvrda za svaku raspravu.
17Tako je Bog, kad je htio baštinicima obećanja obilnije pokazati nepromjenljivost svoga nauma, to potvrdio zakletvom:
18da bismo kroz ta dva nepromjenjiva čina, u kojima je Bogu nemoguće lagati, mi koji smo našli utočište imali snažnu utjehu da se držimo nade koja je postavljena pred nas.
19Nju imamo kao sidro duše, i sigurno i čvrsto, koje ulazi i u unutrašnjost iza zastora;
20gdje je Isus ušao kao preteča za nas i postao zauvijek veliki svećenik po redu Melkisedekovu.