1Otvori, Livane, vrata svoja, i oganj neka proždre kedre tvoje.
2Ridaj, jelo, jer pade kedar, jer krasnici propadoše; ridajte, hrastovi Vasanski, jer se posiječe šuma ograđena.
3Stoji jauk pastira, jer se zatr slava njihova; stoji rika lavova, jer se opustoši ponos Jordanski.
4Ovako veli Gospod Bog moj: pasi ovce klanice,
5Koje ubijaju oni koji ih drže, niti ih ko krivi, i koji ih prodaju govore: blagosloven da je Gospod, obogatih se; i koji ih pasu, nijedan ih ne žali.
6Zato neću više žaliti stanovnika zemaljskih, govori Gospod, nego ću evo predati jednoga drugome u ruke i u ruke caru njihovu, i oni će potrti zemlju a ja je neću izbaviti iz ruku njihovijeh.
7I pasoh ovce klanice, nevoljne od stada, i uzev dva štapa nazvah jedan blagost, a drugi nazvah sveza, i pasoh stado.
8I pogubih tri pastira za mjesec dana, jer se duša moja ljućaše na njih, i duša njihova mržaše na me.
9I rekoh: neću vas više pasti; koja pogine neka pogine, i koja propadne neka propadne, i koje ostanu neka jedu meso jedna drugoj.
10I uzeh svoj štap, blagost, i slomih ga da ukinem zavjet svoj koji učinih sa svijem narodima.
11I ukide se onoga dana, i nevoljni od stada, koji gledahu na me, poznaše doista da bješe riječ Gospodnja.
12I rekoh im: ako vam je drago, dajte mi moju platu; ako li nije, nemojte; i izmjeriše mi platu, trideset srebrnika.
13I reče mi Gospod: baci lončaru tu časnu cijenu kojom me precijeniše. I uzev trideset srebrnika bacih ih u dom Gospodnji lončaru.
14Potom slomih drugi štap svoj, svezu, da ukinem bratstvo između Jude i Izrailja.
15I Gospod mi reče: uzmi jošte opravu bezumna pastira.
16Jer evo ja ću podignuti pastira u zemlji, koji neće obilaziti one koja gine, neće tražiti nejake, niti će liječiti ranjene, niti će nositi sustale, nego će jesti meso od pretilijeh, i papke će im kidati.
17Teško pastiru nikakom, koji ostavlja stado! Mač mu je nad mišicom i nad desnijem okom; mišica će mu usahnuti i desno će mu oko potamnjeti.