1Dođoh u vrt svoj, sestro moja nevjesto, berem smirnu svoju i mirise svoje, jedem sat svoj i med svoj, pijem vino svoje i mlijeko svoje; jedite, prijatelji, pijte, i opijte se, mili moji!
2Ja spavam, a srce je moje budno; eto glasa dragoga mojega, koji kuca: otvori mi, sestro moja, draga moja, golubice moja, bezazlena moja; jer je glava moja puna rose i kosa moja noćnijeh kapi.
3Svukla sam haljinu svoju, kako ću je obući? oprala sam noge svoje, kako ću ih kaljati?
4Dragi moj promoli ruku svoju kroz rupu, a što je u meni ustrepta od njega.
5Ja ustah da otvorim dragome svojemu, a s ruku mojih prokapa smirna, i niz prste moje poteče smirna na držak od brave.
6Otvorih dragomu svome, ali dragoga mojega ne bješe, otide. Bijah izvan sebe kad on progovori. Tražih ga, ali ga ne nađoh; vikah ga, ali mi se ne odazva.
7Nađoše me stražari, koji obilaze po gradu, biše me, raniše me, uzeše prijevjes moj s mene stražari po zidovima.
8Zaklinjem vas, kćeri Jerusalimske, ako nađete dragoga mojega, šta ćete mu kazati? Da sam bolna od ljubavi.
9Što je tvoj dragi bolji od drugih dragih, o najljepša među ženama? što je tvoj dragi bolji od drugih dragih, te nas tako zaklinješ?
10Dragi je moj bio i rumen, zastavnik između deset tisuća;
11Glava mu je najbolje zlato, kosa mu je kudrava, crna kao gavran;
12Oči su mu kao u goluba na potocima vodenijem, mlijekom umivene, i stoje u obilju;
13Obrazi su mu kao lijehe mirisnoga bilja, kao cvijeće mirisno; usne su mu kao ljiljan, s njih kaplje smirna žitka;
14Na rukama su mu zlatni prsteni, na kojima su ukovani virili; trbuh mu je kao svijetla slonova kost obložena safirima.
15Gnjati su mu kao stupovi od mramora, uglavljeni na zlatnom podnožju; stas mu je Livan, krasan kao kedri.
16Usta su mu slatka i sav je ljubak. Taki je moj dragi, taki je moj mili, kćeri Jerusalimske.