1Na postelji svojoj noću tražih onoga koga ljubi duša moja, tražih ga, ali ga ne nađoh.
2Sada ću ustati, pa idem po gradu, po trgovima i po ulicama tražiću onoga koga ljubi duša moja. Tražih ga, ali ga ne nađoh.
3Nađoše me stražari, koji obilaze po gradu. Vidjeste li onoga koga ljubi duša moja?
4Malo ih zaminuh, i nađoh onoga koga ljubi duša moja; i uhvatih ga, i neću ga pustiti dokle ga ne odvedem u kuću matere svoje i u ložnicu roditeljke svoje.
5Zaklinjem vas, kćeri Jerusalimske, srnama i košutama poljskim, ne budite ljubavi moje, ne budite je, dok joj ne bude volja.
6Ko je ona što ide gore iz pustinje kao stupovi od dima, potkađena smirnom i tamjanom i svakojakim praškom apotekarskim?
7Gle, odar Solomunov, a oko njega šezdeset junaka između junaka Izrailjevijeh.
8Svi imaju mačeve, vješti su boju, u svakoga je mač o bedru radi straha noćnoga.
9Odar je načinio sebi car Solomun od drveta Livanskoga;
10Stupce mu je načinio od srebra, uzglavlje od zlata, nebo od skerleta, a iznutra nastrt ljubavlju za kćeri Jerusalimske.
11Izidite, kćeri Sionske, i gledajte cara Solomuna pod vijencem kojim ga mati njegova okiti na dan svadbe njegove i na dan veselja srca njegova.