1I čuh glas veliki iz crkve gdje govori sedmorici anđela: idite, i izlijte sedam čaša gnjeva Božijega na zemlju.
2I otide prvi anđeo, i izli čašu svoju na zemlju; i postaše rane zle i ljute na ljudima koji imaju žig zvijerin i koji se klanjaju ikoni njezinoj.
3I drugi anđeo izli čašu svoju u more; i posta krv kao od mrtvaca, i svaka duša živa umrije u moru.
4I treći anđeo izli čašu svoju na rijeke i na izvore vodene; i posta krv.
5I čuh anđela vodenoga gdje govori: pravedan si, Gospode, koji jesi, i koji bješe, i svet, što si ovo sudio;
6Jer proliše krv svetijeh i proroka, i krv si im dao da piju, jer su zaslužili.
7I čuh drugoga iz oltara gdje govori: da, Gospode Bože, svedržitelju, istiniti su i pravi sudovi tvoji.
8I četvrti anđeo izli čašu svoju na sunce, i dano mu bi da žeže ljude ognjem.
9I opališe se ljudi od velike vrućine, i huliše na ime Boga koji ima oblast nad zlima ovima, i ne pokajaše se da mu dadu slavu.
10I peti anđeo izli čašu svoju na prijesto zvijerin; i carstvo njezino posta tamno, i žvatahu jezike svoje od bola.
11I huliše na ime Boga nebeskoga od bola i od rana svojijeh, i ne pokajaše se od djela svojijeh.
12I šesti anđeo izli čašu svoju na veliku rijeku Eufrat; i presahnu voda njezina, da se pripravi put carevima od istoka sunčanoga.
13I vidjeh iz usta aždahinijeh, i iz usta zvijerinijeh, i iz usta lažnoga proroka, gdje iziđoše tri nečista duha, kao žabe.
14Jer su ovo duhovi đavolski koji čine čudesa, i izlaze k carevima svega vasionoga svijeta da ih skupe na boj za onaj veliki dan Boga svedržitelja.
15Evo idem kao lupež; blago onome koji je budan i koji čuva haljine svoje, da go ne hodi i da se ne vidi sramota njegova.
16I sabra ih na mjesto, koje se Jevrejski zove Armagedon.
17I sedmi anđeo izli čašu svoju po nebu, i iziđe glas veliki iz crkve nebeske od prijestola govoreći: svrši se.
18I biše sijevanja munja i gromovi, i glasovi, i bi veliko tresenje zemlje, kakovo nikad ne bi otkako su ljudi na zemlji, toliko tresenje, tako veliko.
19I grad veliki razdijeli se na tri dijela, i gradovi neznabožački padoše; i Vavilon veliki spomenu se pred Bogom da mu da čašu vina ljutoga gnjeva svojega.
20I sva ostrva pobjegoše, i gore se ne nađoše,
21I grad veliki kao glava pade s neba na ljude; i ljudi huliše na Boga od zla gradnoga, jer je velika muka njegova vrlo.