Psalms 78— SLV

¹Čuj, narode moj, nauk moj, prigni uho svoje k riječima usta mojih.

²Otvoram za priču usta svoja, kazaću stare pripovijetke.

³Što slušasmo i doznasmo, i što nam kazivaše oci naši,

⁴Nećemo zatajiti od djece njihove, naraštaju poznom javićemo slavu Gospodnju i silu njegovu i čudesa koja je učinio.

⁵Svjedočanstvo podiže u Jakovu, i u Izrailju postavi zakon, koji dade ocima našim da ga predadu djeci svojoj;

⁶Da bi znao potonji naraštaj, djeca koja će se roditi, pa i oni da bi kazivali svojoj djeci

⁷Da polažu na Boga nadanje svoje, i ne zaboravljaju djela Božijih, i zapovijesti njegove da drže;

⁸I da ne budu kao oci njihovi, rod nevaljao i uporan, rod koji ne bješe tvrd srcem svojim, niti vjeran Bogu duhom svojim.

⁹Sinovi Jefremovi naoružani, koji strijeljaju iz luka, vratiše se natrag, kad bijaše boj.

¹⁰Ne sačuvaše zavjeta Božijega, i po zakonu njegovu ne htješe hoditi.

¹¹Zaboraviše djela njegova, i čudesa, koja im je pokazao,

¹²Kako pred ocima njihovijem učini čudesa u zemlji Misirskoj, na polju Soanu;

¹³Razdvoji more, i provede ih, od vode načini zid;

¹⁴I vodi ih danju oblakom, i svu noć svijetlijem ognjem;

¹⁵Raskida stijene u pustinji, i poji ih kao iz velike bezdane;

¹⁶Izvodi potoke iz kamena, i vodi vodu rijekama.

¹⁷Ali oni još jednako griješiše njemu, i gnjeviše višnjega u pustinji.

¹⁸I kušaše Boga u srcu svom, ištući jela po volji svojoj,

¹⁹I vikaše na Boga, i rekoše: "može li Bog zgotoviti trpezu u pustinji?

²⁰Evo! on udari u kamen, i poteče voda, i rijeke ustadoše; može li i hljeba dati? hoće li i mesa postaviti narodu svojemu?"

²¹Gospod ču i razljuti se, i oganj se razgorje na Jakova, i gnjev se podiže na Izrailja.

²²Jer ne vjerovaše Bogu i ne uzdaše se u pomoć njegovu.

²³Tada zapovjedi oblacima odozgo, i otvori vrata nebeska,

²⁴I pusti, te im podaždje mana za jelo, i hljeb nebeski dade im.

²⁵Hljeba anđelskoga jeđaše čovjek; posla im jela do sitosti.

²⁶Pusti nebom ustoku, i navede silom svojom jug;

²⁷I kao prahom zasu ih mesom, i kao pijeskom morskim pticama krilatim;

²⁸Pobaca ih sred okola njihova, oko šatora njihovijeh.

²⁹I najedoše se i dade im što su željeli.

³⁰Ali ih još i ne prođe želja, još bješe jelo u ustima njihovijem,

³¹Gnjev se Božji podiže na njih i pomori najjače među njima, i mladiće u Izrailju pobi.

³²Preko svega toga još griješiše, i ne vjerovaše čudesima njegovijem.

³³I pusti, te dani njihovi prolaziše uzalud, i godine njihove u strahu.

³⁴Kad ih ubijaše, onda pritjecahu k njemu, i obraćahu se i iskahu Boga;

³⁵I pominjahu da je Bog obrana njihova, i višnji izbavitelj njihov.

³⁶Laskahu mu ustima svojima, i jezikom svojim lagahu mu.

³⁷A srce njihovo ne bješe njemu vjerno, i ne bijahu tvrdi u zavjetu njegovu.

³⁸Ali on bješe milostiv, i pokrivaše grijeh, i ne pomori ih, često ustavljaše gnjev svoj, i ne podizaše sve jarosti svoje.

³⁹Opominjaše se da su tijelo, vjetar, koji prolazi i ne vraća se.

⁴⁰Koliko ga puta rasrdiše u pustinji, i uvrijediše u zemlji gdje se ne živi!

⁴¹Sve nanovo kušaše Boga, i sveca Izrailjeva dražiše.

⁴²Ne sjećaše se ruke njegove i dana, u koji ih izbavi iz nevolje,

⁴³U koji učini u Misiru znake svoje i čudesa svoja na polju Soanu;

⁴⁴I provrže u krv rijeke njihove i potoke njihove, da ne mogoše piti.

⁴⁵Posla na njih bubine da ih kolju, i žabe da ih more.

⁴⁶Ljetinu njihovu dade crvu, i muku njihovu skakavcima.

⁴⁷Vinograde njihove pobi gradom, i smokve njihove slanom.

⁴⁸Gradu predade stoku njihovu, i stada njihova munji.

⁴⁹Posla na njih ognjeni gnjev svoj, jarost, srdnju i mržnju, četu zlijeh anđela.

⁵⁰Ravni stazu gnjevu svojemu, ne čuva duša njihovijeh od smrti, i život njihov predade pomoru.

⁵¹Pobi sve prvence u Misiru, prvi porod po kolibama Hamovijem.

⁵²I povede narod svoj kao ovce, i vodi ih kao stado preko pustinje.

⁵³Vodi ih pouzdano, i oni se ne bojaše, a neprijatelje njihove zatrpa more.

⁵⁴I dovede ih na mjesto svetinje svoje, na ovu goru, koju zadobi desnica njegova.

⁵⁵Odagna ispred lica njihova narode; ždrijebom razdijeli njihovo dostojanje, i po šatorima njihovijem naseli koljena Izrailjeva.

⁵⁶Ali oni kušaše i srdiše Boga višnjega i uredaba njegovijeh ne sačuvaše.

⁵⁷Odustaše i odvrgoše se, kao i oci njihovi, slagaše kao rđav luk.

⁵⁸Uvrijediše ga visinama svojim, i idolima svojim razdražiše ga.

⁵⁹Bog ču i razgnjevi se i rasrdi se na Izrailja veoma.

⁶⁰Ostavi naselje svoje u Silomu, šator, u kojem življaše s ljudma.

⁶¹I opravi u ropstvo slavu svoju, i krasotu svoju u ruke neprijateljeve.

⁶²I predade maču narod svoj, i na dostojanje svoje zaplamtje se.

⁶³Mladiće njegove jede oganj, i djevojkama njegovijem ne pjevaše svatovskih pjesama;

⁶⁴Sveštenici njegovi padaše od mača, i udovice njegove ne plakaše.

⁶⁵Najposlije kao iza sna probudi se Gospod, prenu se kao junak kad se napije vina.

⁶⁶I pobi neprijatelje svoje s leđa, vječnoj sramoti predade ih.

⁶⁷I ne htje šatora Josifova, i koljena Jefremova ne izabra.

⁶⁸Nego izabra koljeno Judino, goru Sion, koja mu omilje.

⁶⁹I sagradi svetinju svoju kao gornje svoje stanove, i kao zemlju utvrdi je dovijeka.

⁷⁰I izabra Davida slugu svojega, i uze ga od torova ovčijih,

⁷¹I od dojilica dovede ga da pase narod njegov, Jakova, i našljedstvo njegovo, Izrailja.

⁷²I on ih pase čistijem srcem, i vodi ih mudrijem rukama.