1Kad te zovem, čuj me, Bože, pravdo moja! u tjeskobi daj mi prostor; smiluj se na me i usliši molitvu moju.
2Sinovi čovječiji! dokle će slava moja biti u sramoti? dokle ćete ljubiti ništavilo i tražiti laži?
3Znajte da Gospod divno čuva svetoga svojega; Gospod čuje kad ga zovem.
4Gnjeveći se ne griješite; razmislite u srcima svojim na posteljama svojim, i utolite.
5Prinesite žrtvu za pravdu, i uzdajte se u Gospoda.
6Mnogi govore: ko će nam pokazati što je dobro? Obrati k nama, Gospode, svijetlo lice svoje.
7A meni si dao u srce radost veću nego što je oni imaju, kad im rodi pšenica i vino.
8Ja mirno liježem i spavam; jer ti, Gospode, sam daješ mi te sam bez straha.