1Hvalite Gospoda, jer je dobar; jer je dovijeka milost njegova.
2Tako neka reku koje je izbavio Gospod, koje je izbavio iz ruke neprijateljeve,
3Skupio ih iz zemalja, od istoka i zapada, od sjevera i mora.
4Lutaše po pustinji gdje se ne živi, puta gradu naseljenome ne nahodiše;
5Bjehu gladni i žedni, i duša njihova iznemagaše u njima;
6Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj; i izbavi ih iz nevolje njihove.
7I izvede ih na prav put, koji ide u grad naseljeni.
8Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za čudesa njegova radi sinova ljudskih!
9Jer siti dušu taštu, i dušu gladnu puni dobra.
10Sjedješe u tami i u sjenu smrtnom, okovani u tugu i u gvožđe;
11Jer ne slušaše riječi Božijih, i ne mariše za volju višnjega.
12On poništi srce njihovo stradanjem; spotakoše se, i ne bješe ko da pomože.
13Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izbavi ih iz nevolje njihove;
14Izvede ih iz tame i sjena smrtnoga, i raskide okove njihove.
15Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za čudesa njegova radi sinova ljudskih!
16Jer razbi vrata mjedena, i prijevornice gvozdene slomi.
17Bezumnici stradaše za nevaljale putove svoje, i za nepravde svoje.
18Svako se jelo gadilo duši njihovoj, i dođoše do vrata smrtnijeh.
19Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izbavi ih iz nevolje njihove.
20Posla riječ svoju i iscijeli ih, i izbavi ih iz groba njihova.
21Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za čudesa njegova radi sinova ljudskih!
22I neka prinesu žrtvu za hvalu, i kazuju djela njegova u pjesmama!
23Koji plove po moru na korabljima, i rade na velikim vodama,
24Oni su vidjeli djela Gospodnja, i čudesa njegova u dubini.
25Kaže, i diže se silan vjetar, i ustaju vali na njemu,
26Dižu se do nebesa i spuštaju do bezdana: duša se njihova u nevolji razliva;
27Posrću i ljuljaju se kao pijani; sve mudrosti njihove nestaje.
28Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izvede ih iz nevolje njihove.
29On obraća vjetar u tišinu, i vali njihovi umuknu.
30Vesele se kad se stišaju, i vodi ih u pristanište koje žele.
31Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za čudesa njegova radi sinova ljudskih!
32Neka ga uzvišuju na saboru narodnom, na skupštini starješinskoj slave ga!
33On pretvara rijeke u pustinju, i izvore vodene u suhotu,
34Rodnu zemlju u slanu pustaru za nevaljalstvo onijeh koji žive na njoj.
35On pretvara pustinju u jezera, i suhu zemlju u izvore vodene,
36I naseljava onamo gladne. Oni zidaju gradove za življenje;
37Siju polja, sade vinograde i sabiraju ljetinu.
38Blagosilja ih i množe se jako, i stoke im ne umaljuje.
39Prije ih bijaše malo, padahu od zla i nevolje, što ih stizaše.
40On sipa sramotu na knezove, i ostavlja ih da lutaju po pustinji gdje nema putova.
41On izvlači ubogoga iz nevolje, i plemena množi kao stado.
42Dobri vide i raduju se, a svako nevaljalstvo zatiskuje usta svoja.
43Ko je mudar, neka zapamti ovo, i neka poznadu milosti Gospodnje.