1Zašto, Gospode, stojiš daleko, kriješ se kad je nevolja?
2S oholosti bezbožnikove muče se ubogi; hvataju se ubogi prijevarom koju izmišljaju bezbožnici.
3Jer se bezbožnik diči željom duše svoje, grabljivca pohvaljuje.
4Bezbožnik u obijesti svojoj ne mari za Gospoda: "on ne vidi." Nema Boga u mislima njegovijem.
5Svagda su putovi njegovi krivi; za sudove tvoje ne zna; na neprijatelje svoje neće ni da gleda.
6U srcu svojem veli: neću posrnuti; zlo neće doći nigda.
7Usta su mu puna nevaljalijeh riječi, prijevare i uvrede, pod jezikom je njegovijem muka i pogibao.
8Sjedi u zasjedi iza kuće; u potaji ubija pravoga; oči njegove vrebaju ubogoga.
9Sjedi u potaji kao lav u pećini; sjedi u zasjedi da uhvati ubogoga; hvata ubogoga uvukavši u mrežu svoju.
10Pritaji se, prilegne, i ubogi padaju u jake nokte njegove.
11Kaže u srcu svome: "Bog je zaboravio, okrenuo je lice svoje, neće vidjeti nigda."
12Ustani, Gospode! digni ruku svoju, ne zaboravi nevoljnijeh.
13Zašto bezbožnik da ne mari za Boga govoreći u srcu svom da ti nećeš vidjeti?
14Ti vidiš; jer gledaš uvrede i muke i pišeš ih na ruci. Tebi predaje sebe ubogi; siroti ti si pomoćnik.
15Satri mišicu bezbožnome i zlome, da se traži i ne nađe bezbožnost njegova.
16Gospod je car svagda, dovijeka, nestaće neznabožaca sa zemlje njegove.
17Gospode! ti čuješ želje ništih; utvrdi srce njihovo; otvori uho svoje,
18Da daš sud siroti i nevoljniku, da prestanu goniti čovjeka sa zemlje.