1Sine moj, slušaj mudrost moju, k razumu mojemu prigni uho svoje,
2Da se držiš razboritosti, i usne tvoje da hrane znanje.
3Jer s usana tuđe žene kaplje med, i grlo joj je mekše od ulja;
4Ali joj je pošljedak gorak kao pelen, oštar kao mač s obje strane oštar.
5Noge joj slaze k smrti, do pakla dopiru koraci njezini.
6Da ne bi mjerio puta životnoga, savijaju se staze njezine da ne znaš.
7Zato, djeco, poslušajte mene, i ne otstupajte od riječi usta mojih.
8Neka je daleko od nje put tvoj, i ne približuj se k vratima kuće njezine,
9Da ne bi dao drugima slave svoje i godina svojih nemilostivome,
10Da se ne bi tuđinci nasitili tvojega blaga i trud tvoj da ne bi bio u tuđoj kući,
11I da ne ridaš na pošljedak, kad se stroši meso tvoje i tijelo tvoje,
12I rečeš: kako mrzih na nastavu, i kako srce moje prezira karanje!
13I ne poslušah glasa učitelja svojih, i ne prignuh uha svojega k onima koji me učahu!
14Umalo ne zapadoh u svako zlo usred zbora i skupštine.
15Pij vodu iz svojega studenca i što teče iz tvojega izvora.
16Neka se razlivaju tvoji izvori na polje, i potoci po ulicama.
17Imaj ih sam za se, a ne tuđin s tobom.
18Blagosloven da je izvor tvoj, i veseli se ženom mladosti svoje;
19Neka ti je kao košuta mila i kao srna ljupka; dojke njezine neka te opijaju u svako doba, u ljubavi njezinoj posrći jednako.
20A zašto bi, sine, posrtao za tuđinkom i golio njedra tuđoj,
21Kad su pred očima Gospodu putovi svačiji, i mjeri sve staze njegove?
22Bezbožnika će uhvatiti njegova bezakonja, i u uža grijeha svojih zaplešće se;
23Umrijeće bez nastave, i od mnoštva ludosti svoje lutaće.