1Tada se podiže sav zbor i stade vikati, i narod plakaše onu noć.
2I vikahu na Mojsija i na Arona svi sinovi Izrailjevi; i sav zbor reče im: kamo da smo pomrli u zemlji Misirskoj ili da pomremo u ovoj pustinji!
3Zašto nas vodi Gospod u tu zemlju da izginemo od mača, žene naše i djeca naša da postanu roblje? Nije li bolje da se vratimo u Misir?
4I rekoše među sobom: da postavimo starješinu, pa da se vratimo u Misir.
5Tada Mojsije i Aron padoše ničice pred svijem zborom sinova Izrailjevijeh.
6A Isus sin Navin i Halev sin Jefonijin između onijeh što uhodiše zemlju, razdriješe haljine svoje,
7I rekoše svemu zboru sinova Izrailjevijeh govoreći: zemlja koju prođosmo i uhodismo, vrlo je dobra zemlja.
8Ako smo mili Gospodu, on će nas odvesti u tu zemlju, i daće nam je; a to je zemlja u kojoj teče mlijeko i med.
9Samo se ne odmećite Gospoda, i ne bojte se naroda one zemlje; jer ih možemo pojesti; otstupio je od njih zaklon njihov, a s nama je Gospod, ne bojte ih se.
10Tada reče sav zbor da ih pobiju kamenjem; ali se pokaza slava Gospodnja svijem sinovima Izrailjevijem u šatoru od sastanka.
11I reče Gospod Mojsiju: dokle će me vrijeđati taj narod? kad li će mi vjerovati poslije tolikih znaka što sam učinio među njima?
12Udariću ga pomorom, i rasuću ga; a od tebe ću učiniti narod velik i jači od ovoga.
13A Mojsije reče Gospodu: ali će čuti Misirci, između kojih si izveo ovaj narod silom svojom,
14I reći će s ljudima ove zemlje, koji su čuli da si ti, Gospode, bio usred naroda i da si se očima viđao, Gospode, i oblak tvoj da je stajao nad njima, i u stupu od oblaka da si išao pred njima danju i u stupu ognjenom noću;
15Pa kad pobiješ ovaj narod, sve do jednoga, govoriće narodi, koji su čuli pripovijest o tebi, govoreći:
16Nije mogao Gospod dovesti naroda ovoga u zemlju koju im je sa zakletvom obećao, zato ih pobi u pustinji.
17Neka se dakle proslavi sila Gospodnja, kao što si rekao govoreći:
18Gospod dugo čeka i obilan je milošću, prašta bezakonje i grijeh, ali ne pravda krivoga, nego pohodi bezakonje otačko na sinovima do trećega i četvrtoga koljena.
19Oprosti bezakonje ovomu narodu radi velike milosti svoje, kao što si praštao narodu ovomu od Misira dovde.
20A Gospod reče: praštam po riječi tvojoj.
21Ali tako ja živ bio, i tako sva zemlja bila puna slave Gospodnje,
22Ti ljudi koji vidješe slavu moju i znake moje što sam učinio u Misiru i u ovoj pustinji, i kušaše me već deset puta, i ne poslušaše riječi moje,
23Neće vidjeti zemlje koju sa zakletvom obećah ocima njihovijem, neće vidjeti ni jedan od onijeh koji me uvrijediše.
24A slugu svojega Haleva, u kojem bješe drugi duh i koji se sasvijem mene držao, njega ću odvesti u zemlju u koju je išao, i sjeme će je njegovo naslijediti.
25Ali Amalik i Hananej sjede u dolini, zato se sjutra vratite natrag, i idite u pustinju k Crvenom Moru.
26Još reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći:
27Dokle će taj zli zbor vikati na me? Čuo sam viku sinova Izrailjevijeh, kojom viču na me.
28Kaži im: tako ja živ bio, kaže Gospod, učiniću vam onako kako ste govorili i ja čuh.
29U ovoj će pustinji popadati mrtva tjelesa vaša, i svi između vas koji su izbrojeni u svem broju vašem od dvadeset godina i više, koji vikaste na me,
30Nećete ući u zemlju, za koju podigav ruku svoju zakleh se da ću vas naseliti u njoj, osim Haleva sina Jefonijina i Isusa sina Navina.
31A djecu vašu, za koju rekoste da će postati roblje, njih ću odvesti, i oni će poznati zemlju za koju vi ne marite.
32A vaša tjelesa mrtva će popadati u ovoj pustinji.
33A djeca vaša biće pastiri po pustinji četrdeset godina, i nosiće kar za preljube vaše, dokle ne ispropadaju tjelesa vaša u pustinji.
34Po broju dana, za koje uhodiste zemlju, četrdeset dana, na svaki dan po godinu, nosićete grijehe svoje, četrdeset godina, i poznaćete da sam prekinuo s vama.
35Ja Gospod rekoh, i tako ću učiniti svemu tom zboru zlomu, koji se sabrao na me: u pustinji će propasti i tu pomrijeti.
36A ljudi koje bješe poslao Mojsije da uhode zemlju, i koji vrativši se pobuniše sav zbor da viče na nj, prosuvši zao glas o zemlji,
37Ti ljudi, koji prosuše zao glas o zemlji, pomriješe od pomora pred Gospodom;
38A Isus sin Navin i Halev sin Jefonijin ostaše živi između ljudi koji su išli da uhode zemlju.
39I Mojsije kaza sve ove riječi svijem sinovima Izrailjevijem, i narod plaka veoma.
40A sjutradan ustavši pođoše navrh gore, i rekoše: evo nas, idemo na mjesto za koje je govorio Gospod, jer zgriješismo.
41Ali Mojsije reče: zašto prestupate zapovijest Gospodnju? Od toga neće biti ništa.
42Ne idite gore, jer Gospod nije među vama; nemojte da vas pobiju neprijatelji vaši.
43Jer je Amalik i Hananej tamo pred vama, i izginućete od mača, jer odustaviste Gospoda, pa neće ni Gospod biti s vama.
44Ali oni ipak navališe da idu navrh gore; ali kovčeg zavjeta Gospodnjega i Mojsije ne izađoše iz okola.
45Tada siđe Amalik i Hananej, koji življahu u onoj gori, i razbiše ih i baciše dori do Orme.