1A kad ču Sanavalat da zidamo zid, razgnjevi se i rasrdi se vrlo, i rugaše se Jevrejima,
2I govoraše pred braćom svojom i vojnicima Samarijskim: šta rade ti nemoćni Judejci? hoćemo li ih ostaviti? hoće li prinositi žrtve? hoće li sada svršiti? eda li će u život povratiti iz praha kamenje spaljeno?
3A Tovija Amonac koji bijaše uza nj reče: neka zidaju; da lisica dođe, provaliće kameni zid njihov.
4Čuj, Bože naš, kako nas preziru; obrati rug njihov na njihovu glavu, i daj da budu grabež u zemlji gdje bi robovali.
5I ne pokrivaj bezakonja njihova, i grijeh njihov da se ne izbriše pred tobom, jer te dražiše za one koji zidaju.
6I tako zidasmo zid, i sav se zid sastavi do polovine, i narod imaše volju da radi.
7A kad ču Sanavalat i Tovija i Arapi i Amonci i Azoćani da se opravlja zid Jerusalimski i da se počelo zatvorati što je provaljeno, razgnjeviše se vrlo;
8I složiše se svi zajedno da dođu i da udare na Jerusalim i da smetu.
9A mi se molismo Bogu svojemu i postavljasmo stražu prema njima dan i noć od straha njihova.
10A Judejci rekoše: klonula je snaga nosiocima, a praha ima mnogo, ne možemo zidati zida.
11A naši neprijatelji rekoše: da ne doznadu i ne opaze dokle ne dođemo usred njih, pa ćemo ih pobiti i prekinuti posao.
12Ali dođoše Judejci koji kod njih življahu, i kazaše nam deset puta: čuvajte sva mjesta kuda se ide k nama.
13Tada namjestih narod u nizima iza zida i na strmenima, postavih narod po porodicama s mačevima i kopljima i lukovima.
14I razgledavši ustah i rekoh starješinama i glavarima i ostalom narodu: ne bojte ih se. Pomenite Gospoda velikoga i strašnoga, i bijte se za braću svoju, za sinove svoje i kćeri svoje, za žene svoje i kuće svoje.
15A kad čuše neprijatelji naši da smo doznali, razbi Gospod njihovu namjeru, i mi se vratismo svi k zidu, svaki na svoj posao.
16I otada polovina mojih momaka poslovaše, a druga polovina držaše koplja i štitove i lukove i oklope, i knezovi stajahu iza svega doma Judina.
17I koji zidahu i koji nošahu teret i koji tovarahu, svaki jednom rukom rađaše a u drugoj držaše koplje.
18A koji zidahu, svaki imahu mač pripisan uz bedricu, i tako zidahu. A trubač stajaše kod mene.
19Jer rekoh starješinama i glavarima i ostalom narodu: posao je velik i dug, i mi smo se rasuli po zidu daleko jedan od drugoga.
20Gdje čujete trubu da trubi, onamo trčite k nama; Bog naš vojevaće za nas.
21Tako rađasmo posao, i polovina ih držaše koplja od zore pa dokle zvijezde ne izidu.
22U to vrijeme još rekoh narodu: svaki s momkom svojim neka noćuje u Jerusalimu da bi nam noću stražili a danju radili.
23A ja i moja braća i momci moji i stražari što idu za mnom nećemo svlačiti sa sebe haljina; u svakoga da je mač i voda.