1Jedanput pak kad narod naleže k njemu da slušaju riječ Božiju on stajaše kod jezera Genisaretskoga,
2I vidje dvije lađe gdje stoje u kraju, a ribari bijahu izišli iz njih i ispirahu mreže:
3I uljeze u jednu od lađi koja bješe Simonova, i zamoli ga da malo odmakne od kraja; i sjedavši učaše narod iz lađe.
4A kad presta govoriti, reče Simonu: hajde na dubinu, i bacite mreže svoje te lovite.
5I odgovarajući Simon reče mu: učitelju! svu noć smo se trudili, i ništa ne uhvatismo: ali po tvojoj riječi baciću mrežu.
6I učinivši to uhvatiše veliko mnoštvo riba, i mreže im se prodriješe.
7I namagoše na društvo koje bješe na drugoj lađi da dođu da im pomognu; i dođoše, i napuniše obje lađe tako da se gotovo potope.
8A kad vidje Simon Petar, pripade ka koljenima Isusovijem govoreći: iziđi od mene, Gospode! ja sam čovjek griješan.
9Jer bijaše ušao strah u njega i u sve koji bijahu s njim od mnoštva riba koje uhvatiše;
10A tako i u Jakova i Jovana, sinove Zevedejeve, koji bijahu drugovi Simonovi. I reče Isus Simonu: ne boj se; otsele ćeš ljude loviti.
11I izvukavši obje lađe na zemlju ostaviše sve, i otidoše za njim.
12I kad bješe Isus u jednom gradu, i gle, čovjek sav u gubi: i vidjevši Isusa pade ničice moleći mu se i govoreći: Gospode! ako hoćeš možeš me očistiti.
13I pruživši ruku dohvati ga se, i reče: hoću, očisti se. I odmah guba spade s njega.
14I on mu zapovjedi da nikom ne kazuje: nego idi i pokaži se svešteniku, i prinesi dar za očišćenje svoje, kako je zapovjedio Mojsije za svjedočanstvo njima.
15Ali se glas o njemu još većma razlažaše, i mnoštvo naroda stjecaše se da ga slušaju i da ih iscjeljuje od njihovijeh bolesti.
16A on odlažaše u pustinju i moljaše se Bogu.
17I jedan dan učaše on, i ondje sjeđahu fariseji i zakonici koji bijahu došli iz sviju sela Galilejskijeh i Judejskijeh i iz Jerusalima; i sila Gospodnja iscjeljivaše ih.
18I gle, ljudi donesoše na odru čovjeka koji bješe uzet, i tražahu da ga unesu i metnu preda nj;
19I ne našavši kuda će ga unijeti od naroda, popeše se na kuću i kroz krov spustiše ga s odrom na srijedu pred Isusa.
20I vidjevši vjeru njihovu reče mu: čovječe! opraštaju ti se grijesi tvoji.
21I počeše pomišljati književnici i fariseji govoreći: ko je ovaj što huli na Boga? Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga?
22A kad razumje Isus pomisli njihove, odgovarajući reče im: šta mislite u srcima svojijem?
23Šta je lakše reći: opraštaju ti se grijesi tvoji? ili reći: ustani i hodi?
24Nego da znate da vlast ima sin čovječij na zemlji opraštati grijehe, (reče uzetome:) tebi govorim: ustani i uzmi odar svoj i idi kući svojoj.
25I odmah ustade pred njima, i uze na čemu ležaše, i otide kući svojoj hvaleći Boga.
26I svi se upropastiše, i hvaljahu Boga, i napunivši se straha govorahu: čuda se nagledasmo danas!
27I potom iziđe, i vidje carinika po imenu Levija gdje sjedi na carini, i reče mu: hajde za mnom.
28I ostavivši sve, ustade i pođe za njim.
29I zgotovi mu Levije kod kuće svoje veliku čast; i bješe mnogo carinika i drugijeh koji sjeđahu s njim za trpezom.
30I vikahu na njega književnici i fariseji govoreći učenicima njegovijem: zašto s carinicima i grješnicima jedete i pijete?
31I odgovarajući Isus reče im: ne trebaju zdravi ljekara nego bolesni.
32Ja nijesam došao da dozovem pravednike nego grješnike na pokajanje.
33A oni mu rekoše: zašto učenici Jovanovi poste često i mole se Bogu, tako i farisejski; a tvoji jedu i piju?
34A on im reče: možete li svatove natjerati da poste dok je ženik s njima?
35Nego će doći dani kad će se oteti od njih ženik, i onda će postiti u one dane.
36Kaza im pak i priču: niko ne meće zakrpe od nove haljine na staru haljinu, inače će i novu razdrijeti, i staroj ne liči što je od novoga.
37I niko ne ljeva vina novoga u mjehove stare; inače prodre novo vino mjehove i ono se prolije, i mjehovi propadnu;
38Nego vino novo u mjehove nove treba ljevati, i oboje će se sačuvati.
39I niko pivši staro neće odmah novoga; jer veli: staro je bolje.