Luke 18
1 Kaza im pak i priču kako se treba svagda moliti Bogu, i ne dati da dotuži,
2 Govoreći: u jednome gradu bijaše jedan sudija koji se Boga ne bojaše i ljudi ne stiđaše.
3 A u onome gradu bijaše jedna udovica i dolažaše k njemu govoreći: ne daj me mojemu suparniku.
4 I ne šćadijaše zadugo. A najposlije reče u sebi: ako se i ne bojim Boga i ljudi ne sramim,
5 No budući da mi dosađuje ova udovica, odbraniću je, da mi jednako ne dolazi i ne dosađuje.
6 Tada reče Gospod: čujte šta govori nepravedni sudija.
7 Akamoli Bog neće odbraniti izbranijeh svojijeh koji ga mole dan i noć?
8 Kažem vam da će ih odbraniti brzo. Ali sin čovječij kad dođe hoće li naći vjeru na zemlji?
9 A i drugima koji mišljahu za sebe da su pravednici i druge uništavahu kaza priču ovu:
10 Dva čovjeka uđoše u crkvu da se mole Bogu, jedan farisej a drugi carinik.
11 Farisej stade i moljaše se u sebi ovako: Bože! hvalim te što ja nijesam kao ostali ljudi: hajduci, nepravednici, preljubočinci, ili kao ovaj carinik.
12 Postim dvaput u nedjelji; dajem desetak od svega što imam.
13 A carinik izdaleka stajaše, i ne šćaše ni očiju podignuti na nebo, nego bijaše prsi svoje govoreći: Bože! milostiv budi meni grješnome.
14 Kažem vam da ovaj otide opravdan kući svojoj, a ne onaj. Jer svaki koji se sam podiže poniziće se; a koji se sam ponižuje podignuće se.
15 Donošahu k njemu i djecu da ih se dotakne; a kad vidješe učenici, zaprijetiše im.
16 A Isus dozvavši ih reče: pustite djecu neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je takovijeh carstvo Božije.
17 I kažem vam zaista: koji ne primi carstva Božijega kao dijete, neće ući u njega.
18 I zapita ga jedan knez govoreći: učitelju blagi! šta da učinim da naslijedim život vječni?
19 A Isus reče mu: što me zoveš blagijem? niko nije blag osim jednoga Boga.
20 Zapovijesti znaš: ne čini preljube; ne ubij; ne ukradi; ne svjedoči lažno; poštuj oca svojega i mater svoju.
21 A on reče: sve sam ovo sačuvao od mladosti svoje.
22 A kad to ču Isus reče mu: još ti jedno nedostaje: prodaj sve što imaš i razdaj siromasima; i imaćeš blago na nebu; i hajde za mnom.
23 A kad on ču to postade žalostan, jer bješe vrlo bogat.
24 A kad ga vidje Isus gdje postade žalostan, reče: kako je teško ući u carstvo Božije onima koji imaju bogatstvo!
25 Lakše je kamili proći kroz iglene uši negoli bogatome ući u carstvo Božije.
26 A oni koji slušahu rekoše: ko se dakle može spasti?
27 A on reče: što je u ljudi nemoguće u Boga je moguće.
28 A Petar reče: eto mi smo ostavili sve i za tobom idemo.
29 A on im reče: zaista vam kažem: nema nijednoga koji bi ostavio kuću, ili roditelje, ili braću, ili sestre, ili ženu, ili djecu carstva radi Božijega,
30 Koji neće primiti više u ovo vrijeme, i na onome svijetu život vječni.
31 Uze pak dvanaestoricu i reče im: evo idemo gore u Jerusalim, i sve će se svršiti što su proroci pisali za sina čovječijega.
32 Jer će ga predati neznabošcima, i narugaće mu se, i ružiće ga, i popljuvaće ga,
33 I biće ga, i ubiće ga; i treći dan ustaće.
34 I oni ništa od toga ne razumješe, i besjeda ova bješe od njih sakrivena, i ne razumješe što im se kaza.
35 A kad se približi k Jerihonu, jedan slijepac sjeđaše kraj puta proseći.
36 A kad ču narod gdje prolazi zapita: šta je to?
37 I kazaše mu da Isus Nazarećanin prolazi.
38 I povika govoreći: Isuse, sine Davidov! pomiluj me.
39 I prijećahu mu oni što iđahu naprijed da ućuti; a on još više vikaše: sine Davidov! pomiluj me.
40 I Isus stade i zapovjedi da mu ga dovedu; a kad mu se približi, zapita ga
41 Govoreći: šta hoćeš da ti učinim? A on reče: Gospode! da progledam.
42 A Isus reče: progledaj; vjera tvoja pomože ti.
43 I odmah progleda, i pođe za njim hvaleći Boga. I svi ljudi koji vidješe hvaljahu Boga.