1A učenicima svojijem govoraše: bijaše jedan čovjek bogat koji imaše pristava, i toga oblagaše kod njega da mu prosipa imanje.
2I dozvavši ga reče mu: šta ovo ja čujem za tebe? Daj račun kako si kućio kuću: jer više ne možeš kućom upravljati.
3A pristav od kuće reče u sebi: šta ću činiti? gospodar moj uzima od mene upravljanje kuće: kopati ne mogu, prositi stidim se.
4Znam šta ću činiti da bi me primili u kuće svoje kad mi se oduzme upravljanje kuće.
5I dozvavši redom dužnike gospodara svojega reče prvome: koliko si dužan gospodaru mojemu?
6A on reče: sto oka ulja. I reče mu: uzmi pismo svoje i sjedi brzo te napiši pedeset.
7A potom reče drugome: a ti koliko si dužan? A on reče: sto oka pšenice. I reče mu: uzmi pismo svoje i napiši osamdeset.
8I pohvali gospodar nevjernoga pristava što mudro učini; jer su sinovi ovoga vijeka mudriji od sinova vidjela u svojemu naraštaju.
9I ja vama kažem: načinite sebi prijatelje nepravednijem bogatstvom, da bi vas kad osiromašite primili u vječne kuće.
10Koji je vjeran u malom i u mnogom je vjeran; a ko je nevjeran u malom i u mnogom je nevjeran.
11Ako dakle u nepravednom bogatstvu vjerni ne biste, ko će vam u istinom vjerovati?
12I ako u tuđem ne biste vjerni, ko će vam dati vaše?
13Nikakav pak sluga ne može dva gospodara služiti; jer ili će na jednoga mrziti a drugoga ljubiti, ili će jednome voljeti a za drugoga ne mariti. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.
14A ovo sve slušahu i fariseji, koji bijahu srebroljupci, i rugahu mu se.
15I reče im: vi ste oni koji se gradite pravedni pred ljudima; ali Bog zna srca vaša; jer što je u ljudi visoko ono je mrzost pred Bogom.
16Zakon i proroci su do Jovana; otsele se carstvo Božije propovijeda jevanđeljem, i svaki navaljuje da uđe u njega.
17Lašnje je pak nebu i zemlji proći negoli jednoj titli iz zakona propasti.
18Svaki koji pušta ženu svoju i uzima drugu, preljubu čini; i koji se ženi puštenicom, preljubu čini.
19Čovjek neki pak bješe bogat, koji se oblačaše u skerlet i u svilu, i življaše svaki dan gospodski i veseljaše se.
20A bijaše jedan siromah, po imenu Lazar, koji ležaše pred njegovijem vratima gnojav,
21I željaše da se nasiti mrvama koje padahu s trpeze bogatoga; još i psi dolažahu i lizahu gnoj njegov.
22A kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u naručje Avraamovo; a umrije i bogati, i zakopaše ga.
23I u paklu kad bješe u mukama podiže oči svoje i ugleda izdaleka Avraama i Lazara u naručju njegovu,
24I povikavši reče: oče Avraame! smiluj se na me i pošlji mi Lazara neka umoči u vodu vrh od prsta svojega, i da mi rashladi jezik; jer se mučim u ovome plamenu.
25A Avraam reče: sinko! opomeni se da si ti primio dobra svoja u životu svome, i Lazar opet zla; a sad se on tješi, a ti se mučiš.
26I preko svega toga postavljena je među nama i vama velika propast, da oni koji bi htjeli odovud k vama prijeći, ne mogu, niti oni otuda k nama da prelaze.
27Tada reče: molim te dakle, oče, da ga pošalješ kući oca mojega,
28Jer imam pet braće: neka im posvjedoči da ne bi i oni došli na ovo mjesto mučenja.
29Reče mu Avraam: oni imaju Mojsija i proroke, neka njih slušaju.
30A on reče: ne, oče Avraame! nego ako im dođe ko iz mrtvijeh pokajaće se.
31A Avraam mu reče: ako ne slušaju Mojsija i proroka, da ko i iz mrtvijeh ustane neće vjerovati.