1Kako sjedi sam, posta kao udovica, grad koji bješe pun naroda! velik među narodima, glava među zemljama potpade pod danak!
2Jednako plače noću, i suze su mu na obrazima, nema nikoga od svijeh koji ga ljubljahu da ga potješi; svi ga prijatelji njegovi iznevjeriše, postaše mu neprijatelji.
3Iseli se Juda od muke i ljutoga ropstva; sjedi među narodima, ne nalazi mira; svi koji ga goniše stigoše ga u tjesnacu.
4Putovi Sionski tuže, jer niko ne ide na praznik; sva su vrata njegova pusta, sveštenici njegovi uzdišu, djevojke su njegove žalosne, i sam je jadan.
5Protivnici njegovi postaše glava, neprijateljima je njegovijem dobro; jer ga Gospod ucvijeli za mnoštvo bezakonja njegova; djeca njegova idu u ropstvo pred neprijateljem.
6I otide od kćeri Sionske sva slava njezina; knezovi su njezini kao jeleni koji ne nalaze paše; idu nemoćni pred onijem koji ih goni.
7Opominje se Jerusalim u muci svojoj i u jadu svom svijeh milina što je imao od starine, kad pada narod njegov od ruke neprijateljeve a nikoga nema da mu pomože; neprijatelji gledaju ga i smiju se prestanku njegovu.
8Teško sagriješi Jerusalim, zato posta kao nečista žena; svi koji su ga poštovali preziru ga, jer vidješe golotinju njegovu; a on uzdiše, i okreće se natrag.
9Nečistota mu bješe na skutovima; nije mislio na kraj svoj; pao je za čudo a nema nikoga da ga potješi. Pogledaj, Gospode, muku moju, jer se neprijatelj ponio.
10Neprijatelj poseže rukom na sve drage stvari njegove, i on gleda kako narodi ulaze u svetinju njegovu, za koje si zapovjedio: da ne dolaze na sabor tvoj.
11Sav narod njegov uzdiše tražeći hljeba, daju dragocjene stvari svoje za jelo da okrijepe dušu. Pogledaj, Gospode, i vidi kako sam poništen.
12Zar vam nije stalo, svi koji prolazite ovuda? pogledajte i vidite, ima li bola kakav je moj, koji je meni dopao, kojim me ucvijeli Gospod u dan žestokoga gnjeva svojega.
13S visine pusti oganj u kosti moje, koji ih osvoji; razape mrežu nogama mojima, obori me nauznako, pustoši me, te po vas dan tužim.
14Svezan je rukom njegovom jaram od grijeha mojih, usukani su i dođoše mi na vrat; obori silu moju; predade me Gospod u ruke, iz kojih se ne mogu podignuti.
15Polazi Gospod sve junake moje usred mene, sazva na me sabor da potre mladiće moje; kao grožđe u kaci izgazi Gospod djevojku kćer Judinu.
16Zato ja plačem, oči moje, oči moje liju suze, jer je daleko od mene utješitelj, koji bi ukrijepio dušu moju; sinovi moji propadoše, jer nadvlada neprijatelj.
17Sion širi ruke svoje, nema nikoga da ga tješi; Gospod zapovjedi za Jakova, te ga opkoliše neprijatelji; Jerusalim posta među njima kao nečista žena.
18Pravedan je Gospod, jer se suprotih zapovijesti njegovoj; čujte, svi narodi, i vidite bol moj; djevojke moje i mladići moji otidoše u ropstvo.
19Zvah prijatelje svoje, oni me prevariše; sveštenici moji i starješine moje pomriješe u gradu tražeći hrane da okrijepe dušu svoju.
20Pogledaj, Gospode, jer mi je tuga, utroba mi se uskolebala, srce se moje prevrće u meni, jer se mnogo suprotih; na polju učini me sirotom mač, a kod kuće sama smrt.
21Čuju gdje uzdišem, ali nema nikoga da me potješi; svi neprijatelji moji čuše za nesreću moju i raduju se što si to učinio; dovešćeš dan koji si oglasio, te će oni biti kao ja.
22Neka izađe preda te sva zloća njihova, i učini kao što si učinio meni za sve grijehe moje; jer je mnogo uzdaha mojih i srce je moje žalosno.