Judges 21— SLV

¹A sinovi Izrailjevi bijahu se zakleli u Mispi rekavši: nijedan između nas da ne da kćeri svoje za ženu sinu Venijaminovu.

²Zato otide narod k domu Božijemu, i ostaše ondje do večera pred Bogom, i podigavši glas svoj plakaše vrlo,

³I rekoše: zašto se, Gospode Bože Izrailjev, dogodi ovo u Izrailju, danas da nestane jednoga plemena iz Izrailja?

⁴I sjutradan urani narod, i načini ondje oltar, i prinesoše žrtve paljenice i žrtve zahvalne.

⁵Tada rekoše sinovi Izrailjevi: ima li ko da nije došao na zbor iz svijeh plemena Izrailjevijeh ka Gospodu? Jer se bijahu teško zakleli za onoga ko ne dođe u Mispu ka Gospodu rekavši: da se pogubi.

⁶Jer se sinovima Izrailjevijem sažali za Venijaminom bratom njihovijem, i rekoše: danas se istrijebi jedno pleme iz Izrailja.

⁷Šta ćemo činiti s onima što su ostali da bi imali žene, kad se zaklesmo Gospodom da im ne damo kćeri svojih za žene?

⁸Pa rekoše: ima li ko iz plemena Izrailjevijeh da nije došao u Mispu ka Gospodu? I gle, ne bješe došao na vojsku, na zbor, niko iz Javisa Galadova.

⁹Jer kad se narod prebroji, gle, ne bješe ondje nijednoga od onijeh koji žive u Javisu Galadovu.

¹⁰Zato posla zbor onamo dvanaest tisuća hrabrijeh ljudi, i zapovjedi im govoreći: idite i pobijte stanovnike u Javisu Galadovu oštrijem mačem i žene i djecu.

¹¹Ovo ćete dakle učiniti: sve muškinje i sve ženskinje što je poznalo čovjeka pobijte.

¹²I nađoše među stanovnicima Javisa Galadova četiri stotine djevojaka, koje ne bjehu poznale čovjeka, i dovedoše ih u oko u Silom, koji je u zemlji Hananskoj.

¹³Tada posla sav zbor, te govoriše sinovima Venijaminovijem koji bjehu u stijeni Rimonu, i objaviše im mir.

¹⁴Tako se vratiše sinovi Venijaminovi u to vrijeme, i dadoše im žene koje ostaviše u životu između žena iz Javisa Galadova; ali ih ne bješe dosta za njih.

¹⁵A narodu bješe žao Venijamina što Gospod okrnji plemena Izrailjeva.

¹⁶Pa rekoše starješine od zbora: šta ćemo činiti s ovima što su ostali da bi imali žene? jer su izginule žene u plemenu Venijaminovu.

¹⁷Potom rekoše: našljedstvo Venijaminovo pripada onima što su ostali, da se ne bi zatrlo pleme iz Izrailja.

¹⁸A mi im ne možemo dati žena između kćeri svojih; jer su se zakleli sinovi Izrailjevi rekavši: da je proklet ko da ženu sinovima Venijaminovijem.

¹⁹Potom rekoše: evo, godišnji je praznik Gospodnji u Silomu, koji je sa sjevera Vetilju, k istoku, na putu koji ide od Vetilja u Sihem, i s juga Levoni.

²⁰I zapovjediše sinovima Venijaminovijem govoreći: idite, i zasjedite po vinogradima.

²¹I pazite: pa kad izidu kćeri Silomske da igraju, izidite iz vinograda i otmite svaki sebi ženu između kćeri Silomskih; i idite u zemlju Venijaminovu.

²²A kad dođu oci njihovi ili braća njihova k nama da se sude, mi ćemo im kazati: smilujte im se nas radi, jer u ovom ratu nijesmo zarobili žene za svakoga njih; a vi im nijeste dali, i tako nećete biti krivi.

²³Tada sinovi Venijaminovi učiniše tako, i dovedoše žene prema broju svom između igračica koje oteše, i otišavši vratiše se na našljedstvo svoje, i sazidaše opet gradove i naseliše se u njima.

²⁴I tako razidoše se sinovi Izrailjevi odande u ono vrijeme svaki u svoje pleme i u porodicu svoju, i otidoše odande svaki na svoje našljedstvo.

²⁵U ono vrijeme ne bješe cara u Izrailju; svaki činjaše što mu bješe drago.