1A Joni bi vrlo nedrago, i rasrdi se.
2I pomoli se Gospodu i reče: Gospode! ne rekoh li to kad još bijah u svojoj zemlji? zato šćah prije pobjeći u Tarsis; jer znah da si ti Bog milostiv i žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem, i kaješ se oda zla.
3Sada Gospode, uzmi dušu moju od mene, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti.
4A Gospod reče: je li dobro što se srdiš?
5I Jona izide iz grada, i sjede s istoka gradu, i načini ondje kolibu, i sjeđaše pod njom u hladu da vidi što će biti od grada.
6A Gospod Bog zapovjedi, te uzraste tikva nad Jonom da mu bude sjen nad glavom da mu pomože u muci njegovoj; i Jona se obradova tikvi veoma.
7Potom zapovjedi Bog, te dođe crv u zoru sjutradan, i podgrize tikvu, te usahnu.
8I kad ogranu sunce, posla Bog suh istočni vjetar; i sunce stade žeći Jonu po glavi tako da obamiraše i poželje da umre govoreći: bolje mi je umrijeti nego živjeti.
9A Bog reče Joni: je li dobro što se srdiš tikve radi? A on reče: dobro je što se srdim do smrti.
10A Gospod mu reče: tebi je žao tikve, oko koje se nijesi trudio, i koje nijesi odgajio, nego jednu noć uzraste a drugu noć propade.
11A meni da ne bude žao Ninevije, velikoga grada, u kom ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji još ne znaju šta je desno šta li lijevo, i mnogo stoke?