John 12— SLV

¹A Isus prije pashe na šest dana dođe u Vitaniju gdje bješe Lazar što umrije, koga podiže iz mrtvijeh.

²Ondje mu pak zgotoviše večeru, i Marta služaše, a i Lazar sjeđaše s njim za trpezom;

³A Marija uzevši litru pravoga nardova mnogocjenoga mira pomaza noge Isusove, i otr kosom svojom noge njegove; a kuća se napuni mirisa od mira.

⁴Onda reče jedan od učenika njegovijeh, Juda Simonov Iskariotski, koji ga poslije izdade:

⁵Zašto se ovo miro ne prodade za trista groša i ne dade siromasima?

⁶A ovo ne reče što se staraše za siromahe, nego što bješe lupež, i imaše kovčežić, i nošaše što se metaše u nj.

⁷A Isus reče: ne dirajte u nju; ona je to dohranila za dan mojega pogreba;

⁸Jer siromahe svagda imate sa sobom, a mene nemate svagda.

⁹Razumje pak mnogi narod iz Judeje da je ondje i dođoše ne samo Isusa radi nego i da vide Lazara kojega podiže iz mrtvijeh.

¹⁰A glavari sveštenički dogovoriše se da i Lazara ubiju;

¹¹Jer mnogi njega radi iđahu iz Judeje i vjerovahu Isusa.

¹²A sjutradan mnogi od naroda koji bješe došao na praznik, čuvši da Isus ide u Jerusalim

¹³Uzeše grane od finika i iziđoše mu na susret, i vikahu govoreći: osana! blagosloven koji ide u ime Gospodnje, car Izrailjev.

¹⁴A Isus našavši magare usjede na nj, kao što je pisano:

¹⁵Ne boj se kćeri Sionova, evo car tvoj ide sjedeći na magaretu.

¹⁶Ali ovo učenici njegovi ne razumješe prije: nego kad se proslavi Isus onda se opomenuše da ovo bješe za njega pisano, i ovo mu učiniše.

¹⁷A narod svjedočaše koji bješe prije s njim kad Lazara izazva iz groba i podiže ga iz mrtvijeh.

¹⁸Zato ga i srete narod, jer čuše da on učini ovo čudo.

¹⁹A fariseji govorahu među sobom: vidite da ništa ne pomaže? gle, svijet ide za njim.

²⁰A bijahu neki Grci među onima koji bijahu došli na praznik da se mole Bogu.

²¹Oni dakle pristupiše k Filipu, koji bješe iz Vitsaide Galilejske, i moljahu ga govoreći: gospodine! mi bismo htjeli da vidimo Isusa.

²²Dođe Filip i kaza Andriji, a Andrija i Filip opet kazaše Isusu.

²³A Isus odgovori im govoreći: dođe čas da se proslavi sin čovječij.

²⁴Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenično padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi:

²⁵Koji ljubi dušu svoju izgubiće je, a ko mrzi na dušu svoju na ovom svijetu, sačuvaće je za život vječni.

²⁶Ko meni služi, za mnom nek ide, i gdje sam ja ondje i sluga moj neka bude; i ko meni služi onoga će poštovati otac moj.

²⁷Sad je duša moja žalosna; i šta da kažem? Oče! sačuvaj me od ovoga časa; ali zato dođoh na čas ovaj.

²⁸Oče! proslavi ime svoje! Tada glas dođe s neba: i proslavio sam, i opet ću proslaviti.

²⁹A kad ču narod koji stajaše, govorahu: grom zagrmi; a drugi govorahu: anđeo mu govori.

³⁰Isus odgovori i reče: ovaj glas ne bi mene radi nego naroda radi.

³¹Sad je sud ovome svijetu; sad će biti istjeran knez ovoga svijeta napolje.

³²I kad ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi.

³³A ovo govoraše da pokaže kakvom će smrti umrijeti.

³⁴Narod mu odgovori: mi čusmo iz zakona da će Hristos ostati vavijek; kako ti govoriš da se sinu čovječijemu valja podignuti? Ko je taj sin čovječij?

³⁵A Isus im reče: još je malo vremena vidjelo s vama; hodite dok vidjelo imate da vas tama ne obuzme; jer ko hodi po tami ne zna kuda ide.

³⁶Dok vidjelo imate vjerujte vidjelo, da budete sinovi vidjela. Rekavši ovo Isus otide i sakri se od njih.

³⁷Ako je i činio tolika čudesa pred njima, opet ga ne vjerovahu;

³⁸Da se zbude riječ Isaije proroka koji reče: Gospode! ko vjerova govorenju našemu? i ruka Gospodnja kome se otkri?

³⁹Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reče Isaija:

⁴⁰Zaslijepio je oči njihove i okamenio srca njihova, da ne vide očima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim.

⁴¹Ovo reče Isaija kad vidje slavu njegovu i govori za njega.

⁴²Ali opet i od knezova mnogi ga vjerovaše; nego radi fariseja ne priznavahu, da ne bi bili izgnani iz zbornice;

⁴³Jer im većma omilje slava ljudska nego slava Božija.

⁴⁴A Isus povika i reče: ko mene vjeruje ne vjeruje mene, nego onoga koji me posla;

⁴⁵I ko vidi mene vidi onoga koji me posla.

⁴⁶Ja dođoh vidjelo na svijet, da nijedan koji me vjeruje ne ostane u tami.

⁴⁷I ko čuje moje riječi i ne vjeruje, ja mu neću suditi; jer ja ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet.

⁴⁸Koji se odriče mene, i ne prima riječi mojijeh, ima sebi sudiju: riječ koju ja govorih ona će mu suditi u pošljednji dan;

⁴⁹Jer ja od sebe ne govorih, nego otac koji me posla on mi dade zapovijest šta ću kazati i šta ću govoriti.

⁵⁰I znam da je zapovijest njegova život vječni. Što ja dakle govorim onako govorim kao što mi reče otac.