1Nije li čovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadničarski?
2Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadničar čeka da svrši,
3Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noći mučne određene mi.
4Kad legnem, govorim: kad ću ustati? i kad će proći noć? i sitim se prevrćući se do svanuća.
5Tijelo je moje obučeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i raščinja se.
6Dani moji brži biše od čunka, i prođoše bez nadanja.
7Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neće više vidjeti dobra,
8Niti će me vidjeti oko koje me je viđalo; i tvoje oči kad pogledaju na me, mene neće biti.
9Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siđe u grob, neće izaći,
10Neće se više vratiti kući svojoj, niti će ga više poznati mjesto njegovo.
11Zato ja neću braniti ustima svojim, govoriću u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje.
12Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene?
13Kad rečem: potješiće me odar moj, postelja će mi moja oblakšati tužnjavu,
14Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama,
15Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje.
16Dodijalo mi je; neću dovijeka živjeti; prođi me se; jer su dani moji taština.
17Šta je čovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj?
18Da ga pohodiš svako jutro, i svaki čas kušaš ga?
19Kad ćeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju?
20Zgriješio sam; šta ću ti činiti, o čuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu?
21Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer ću sad leći u prah, i kad me potražiš, mene neće biti.