1Zovi; hoće li ti se ko odazvati? i komu ćeš se između svetijeh obratiti?
2Doista bezumnoga ubija gnjev, i ludoga usmrćuje srdnja.
3Ja vidjeh bezumnika gdje se ukorijenio; ali odmah prokleh stan njegov.
4Sinovi su njegovi daleko od spasenja i satiru se na vratima a nema ko da izbavi.
5Ljetinu njegovu jede gladni i ispred trnja kupi je, i lupež ždere blago njihovo.
6Jer muka ne izlazi iz praha niti nevolja iz zemlje niče.
7Nego se čovjek rađa na nevolju, kao što iskre iz ugljevlja uzlijeću u vis.
8Ali ja bih Boga tražio, i pred Boga bih iznio stvar svoju,
9Koji čini stvari velike i neispitljive, divne, kojima nema broja;
10Koji spušta dažd na zemlju i šalje vodu na polja;
11Koji podiže ponižene, i žalosne uzvišuje k spasenju;
12Koji rasipa misli lukavijeh da ruke njihove ne svrše ništa;
13Koji hvata mudre u njihovu lukavstvu, i namjeru opakih obara;
14Danju nailaze na mrak, i u podne pipaju kao po noći.
15On izbavlja ubogoga od mača, od usta njihovijeh i od ruke silnoga.
16Tako ima nadanja siromahu, a zloća zatiskuje usta svoja.
17Gle, blago čovjeku koga Bog kara; i zato ne odbacuj karanja svemogućega.
18Jer on zadaje rane, i zavija; on udara, i ruke njegove iscjeljuju.
19Iz šest nevolja izbaviće te; ni u sedmoj neće te se zlo dotaći.
20U gladi izbaviće te od smrti i u ratu od mača.
21Kad jezik šiba, bićeš sakriven, niti ćeš se bojati pustoši kad dođe.
22Smijaćeš se pustoši i gladi, niti ćeš se bojati zvijerja zemaljskoga.
23Jer ćeš s kamenjem poljskim biti u vjeri, i zvijerje će poljsko biti u miru s tobom.
24I vidjećeš da je mir u šatoru tvom, kućićeš kuću svoju i nećeš se prevariti.
25Vidjećeš kako će ti se umnožiti sjeme tvoje, i porod će tvoj biti kao trava na zemlji.
26Star ćeš otići u grob kao što se žito snosi u stog u svoje vrijeme.
27Eto, razgledasmo to, tako je; poslušaj i razumij.