1Potom otvori usta svoja Jov i stade kleti dan svoj.
2I progovoriv Jov reče:
3Ne bilo dana u koji se rodih, i noći u kojoj rekoše: rodi se djetić!
4Bio taj dan tama, ne gledao ga Bog ozgo, i ne osvjetljavala ga svjetlost!
5Mrak ga zaprznio i sjen smrtni, oblak ga obastirao, bio strašan kao najgori dani!
6Noć onu osvojila tama, ne radovala se među danima godišnjim, ne brojila se u mjesece!
7Gle, noć ona bila pusta, pjevanja ne bilo u njoj!
8Kleli je koji kunu dane, koji su gotovi probuditi krokodila!
9Potamnjele zvijezde u sumračje njezino, čekala vidjelo i ne dočekala ga, i ne vidjela zori trepavica;
10Što mi nije zatvorila vrata od utrobe i nije sakrila muku od mojih očiju.
11Zašto ne umrijeh u utrobi? ne izdahnuh izlazeći iz utrobe?
12Zašto me prihvatiše koljena? zašto sise, da sem?
13Jer bih sada ležao i počivao; spavao bih, i bio bih miran,
14S carevima i savjetnicima zemaljskim, koji zidaše sebi pustoline,
15Ili s knezovima, koji imaše zlata, i kuće svoje puniše srebra.
16Ili zašto ne bih kao nedonošče sakriveno, kao dijete koje ne ugleda vidjela?
17Ondje bezbožnici prestaju dosađivati, i ondje počivaju iznemogli,
18I sužnji se odmaraju i ne čuju glasa nastojnikova.
19Mali i veliki ondje je, i rob slobodan od svoga gospodara.
20Zašto se daje vidjelo nevoljniku i život onima koji su tužna srca,
21Koji čekaju smrt a nje nema, i traže je većma nego zakopano blago,
22Koji igraju od radosti i vesele se kad nađu grob?
23Čovjeku, kojemu je put sakriven i kojega je Bog zatvorio otsvuda?
24Jer prije jela mojega dolazi uzdah moj, i kao voda razljeva se jauk moj.
25Jer čega se bojah dođe na mene, i čega se strašah zadesi me.
26Ne počivah niti imah mira niti se odmarah, i opet dođe strahota.