1A Sefatija sin Matanov i Godolija sin Pashorov i Juhal sin Selemijin i Pashor sin Malhijin čuše riječi koje govori Jeremija svemu narodu rekavši:
2Ovako veli Gospod: ko ostane u tom gradu, poginuće od mača, od gladi ili od pomora; a ko otide ka Haldejcima, ostaće živ, i duša će mu njegova biti mjesto plijena, i biće živ.
3Ovako veli Gospod: doista će taj grad biti predan u ruke vojsci cara Vavilonskoga, i uzeće ga.
4I rekoše knezovi caru: da se pogubi taj čovjek, jer on oslabljava ruke vojnicima koji ostaše u ovom gradu, i ruke svemu narodu govoreći im take riječi, jer taj čovjek ne traži dobra ovom narodu nego zlo.
5A car Sedekija reče: eto, u vašim je rukama; jer car ne može ništa suprot vama.
6Tada uzeše Jeremiju i baciše ga u jamu Malhije sina Amelehova, koja bijaše u trijemu od tamnice, i spustiše Jeremiju o užima; a u jami ne bješe vode, nego glib, i Jeremija se uvali u glib.
7Ali kad ču Avdemeleh Etiopljanin, dvoranin, koji bijaše u dvoru carevu, da su metnuli Jeremiju u onu jamu, a car sjeđaše na vratima Venijaminovijem,
8Izide Avdemeleh iz dvora careva i reče caru govoreći:
9Care gospodaru moj, zlo učiniše ti ljudi u svemu što učiniše Jeremiji proroku bacivši ga u jamu, jer bi i ondje gdje je bio od gladi umro, jer nema više hljeba u gradu.
10Zato car zapovjedi Avdemelehu Etiopljaninu govoreći: uzmi odavde trideset ljudi i izvadi Jeremiju proroka iz jame dok nije umro.
11Tada uze Avdemeleh ljude, i dođe u dom carev pod riznicu, i uze odande iznošenijeh haljina i starijeh rita, i spusti ih Jeremiji u jamu o užima.
12I reče Avdemeleh Etiopljanin Jeremiji: podmetni te stare haljine i rite pod pazuha ispod uža. I učini Jeremija tako.
13I izvukoše Jeremiju na užima i izvadiše ga iz jame; i osta Jeremija u trijemu od tamnice.
14Potom car Sedekija posla po Jeremiju proroka, te ga dovedoše preda nj u treći ulazak koji bijaše u domu Gospodnjem; i reče car Jeremiji: zapitaću te nešto, nemoj mi zatajiti.
15A Jeremija reče Sedekiji: da ti kažem, nećeš li me pogubiti? a da te svjetujem, nećeš me poslušati.
16Tada se car Sedekija zakle Jeremiji nasamo govoreći: tako da je živ Gospod, koji nam je stvorio ovu dušu, neću te pogubiti niti ću te dati u ruke ljudima koji traže dušu tvoju.
17Tada Jeremija reče Sedekiji: ovako veli Gospod Bog nad vojskama, Bog Izrailjev: ako otideš ka knezovima cara Vavilonskoga, živa će ostati duša tvoja, i grad ovaj neće izgorjeti ognjem, i tako ćeš ostati u životu ti i dom tvoj.
18Ako li ne otideš ka knezovima cara Vavilonskoga, ovaj će grad biti predan u ruke Haldejcima, koji će ga spaliti ognjem, i ti nećeš uteći iz ruku njihovijeh.
19A car Sedekija reče Jeremiji: ja se bojim Judejaca koji su prebjegli ka Haldejcima, da me ne predadu u njihove ruke, te će mi se narugati.
20A Jeremija reče: neće te predati; poslušaj glas Gospodnji, koji ti ja govorim, i dobro će ti biti i živa će biti tvoja duša.
21Ako li nećeš da izideš, ovo je što mi pokaza Gospod:
22Gle, sve žene koje su ostale u domu cara Judina, odvešće se ka knezovima cara Vavilonskoga, i one će reći: nagovoriše te i prevariše te prijatelji tvoji; noge ti se uvališe u glib, a oni se povukoše natrag.
23Sve žene tvoje i sinovi tvoji odvešće se Haldejcima, i ti nećeš uteći iz ruku njihovijeh; nego ćeš dopasti u ruke caru Vavilonskom, i ovaj će grad izgorjeti ognjem.
24Tada reče Sedekija Jeremiji: niko da ne dozna za te riječi, da ne pogineš.
25Ako li knezovi čuvši da sam govorio s tobom dođu k tebi i reku ti: kaži nam šta si govorio caru, nemoj tajiti od nas, pa te nećemo pogubiti, i šta je car tebi govorio?
26Reci im: ja pripadoh k caru moleći se da me ne pošlje natrag u dom Jonatanov da umrem ondje.
27I dođoše svi knezovi k Jeremiji i pitaše ga; a on im odgovori sasvijem kako mu zapovjedi car. I okaniše ga se, jer ne doznaše ništa od toga.
28A Jeremija osta u trijemu od tamnice do dana kad uzeše Jerusalim; i on bijaše ondje kad uzeše Jerusalim.