1Kad Jefrem govoraše, bješe strah; bješe se uzvisio u Izrailju; ali se ogriješi o Vala, te umrije.
2I sada jednako griješe i grade sebi lijući od srebra svojega po razumu svojemu likove, koji su svi djelo umjetničko, a oni govore za njih: ljudi koji prinose žrtve neka cjeluju teoce.
3Zato će biti kao oblak jutarnji i kao rosa koja u zoru padne, pa je nestane, kao pljeva, koju odnosi vjetar s gumna, i kao dim iz dimnjaka.
4A ja sam Gospod Bog tvoj od zemlje Misirske, i Boga osim mene nijesi poznao, i osim mene nema ko bi spasao.
5Ja te poznah u pustinji, u zemlji zasušenoj.
6Imajući dobru pašu bijahu siti; ali čim se nasitiše, ponese se srce njihovo, zato me zaboraviše.
7Zato ću im biti kao lav, kao ris vrebaću ih na putu.
8Srešću ih kao medvjedica kojoj uzmu medvjediće, i rastrgaću im sve srce njihovo i izješću ih ondje kao lav; zvijerje poljsko raskinuće ih.
9Propao si, Izrailju; ali ti je pomoć u meni.
10Gdje ti je car? gdje je? neka te sačuva u svijem gradovima tvojim; gdje li su sudije tvoje, za koje si govorio: daj mi cara i knezove?
11Dadoh ti cara u gnjevu svom, i uzeh ga u jarosti svojoj.
12Svezano je bezakonje Jefremovo, ostavljen je grijeh njegov.
13Bolovi kao u porodilje spopašće ga, sin je nerazuman, jer ne bi toliko vremena ostao u utrobi.
14Od groba ću ih izbaviti, od smrti ću ih sačuvati; gdje je, smrti, pomor tvoj? gdje je, grobe, pogibao tvoja? kajanje će biti sakriveno od očiju mojih.
15Rodan će biti među braćom svojom; ali će doći istočni vjetar, vjetar Gospodnji, koji ide od pustinje, i usahnuće mu izvor, i studenac će mu zasušiti; on će odnijeti blago od svijeh dragih zaklada.
16Samarija će opustjeti, jer se odmetnu od Boga svojega; oni će pasti od mača, djeca će se njihova razmrskati i trudne žene njihove rasporiti.