1A kad se ljudi počeše množiti na zemlji, i kćeri im se narodiše.
2Videći sinovi Božji kćeri čovječije kako su lijepe uzimaše ih za žene koje htješe.
3A Gospod reče: neće se duh moj do vijeka preti s ljudima, jer su tijelo; neka im još sto i dvadeset godina.
4A bijaše tada divova na zemlji; a i poslije, kad se sinovi Božji sastajahu sa kćerima čovječijim, pa im one rađahu sinove; to bijahu silni ljudi, od starine na glasu.
5I Gospod videći da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo zle,
6Pokaja se Gospod što je stvorio čovjeka na zemlji, i bi mu žao u srcu.
7I reče Gospod: hoću da istrijebim sa zemlje ljude, koje sam stvorio, od čovjeka do stoke i do sitne životinje i do ptica nebeskih; jer se kajem što sam ih stvorio.
8Ali Noje nađe milost pred Gospodom.
9Ovo su događaji Nojevi: Noje bješe čovjek pravedan i bezazlen svojega vijeka; po volji Božjoj svagda življaše Noje.
10I rodi Noje tri sina: Sima, Hama i Jafeta.
11A zemlja se pokvari pred Bogom, i napuni se zemlja bezakonja.
12I pogleda Bog na zemlju, a ona bješe pokvarena; jer svako tijelo pokvari put svoj na zemlji.
13I reče Bog Noju: kraj svakome tijelu dođe preda me, jer napuniše zemlju bezakonja; i evo hoću da ih zatrem sa zemljom.
14Načini sebi kovčeg od drveta gofera, i načini pregratke u kovčegu; i zatopi ga smolom iznutra i spolja.
15I načini ga ovako: u dužinu neka bude trista lakata, u širinu pedeset lakata, i u visinu trideset lakata;
16Pusti dosta svjetlosti u kovčeg; i krov mu svedi ozgo od lakta; i udari vrata kovčegu sa strane; i načini ga na tri boja: donji, drugi i treći.
17Jer evo pustiću potop na zemlju, da istrijebim svako tijelo, u kojem ima živa duša pod nebom; što je god na zemlji sve će izginuti.
18Ali ću s tobom učiniti zavjet svoj: i ući ćeš u kovčeg ti i sinovi tvoji i žena tvoja i žene sinova tvojih s tobom.
19I od svega živa, od svakoga tijela, uzećeš u kovčeg po dvoje, da sačuvaš u životu sa sobom, a muško i žensko neka bude.
20Od ptica po vrstama njihovijem, od stoke po vrstama njezinijem, i od svega što se miče na zemlji po vrstama njegovijem, od svega po dvoje neka uđe s tobom, da ih sačuvaš u životu.
21I uzmi sa sobom svega što se jede, i čuvaj kod sebe, da bude hrane tebi i njima.
22I Noje učini, kako mu zapovjedi Bog, sve onako učini.